Yo yo yo madrfakrs voc ap?
No dobro, nije to baš moj stil, ipak ću se standardno uljuditi kako bi trebalo.
Piše mi se ne piše mi se piše mi se pa ne, tipično žensko no, imam 500 stvari o kojima bih pisala, a opet ne bih, zbog one kronične niske ljudske slabosti kojom sam stalno okružena, zbog toga što već sama sebi idem na živce kad se počnem zgražavati nad ovim svijetom, ubojicama na cesti, medijima prepunih negativnih vijesti i ostalome što je sve samo ne baš dobro.
I dalje plovim, to je neosporno, jest da zadnje skoro pa desetljeće na pola brzine što nije baš za pohvalu jel :/
Svašta se dešava, pronalazim nove svjetove i tek onda shvaćam koliko malo i premalo znanja do sada imam i koliko je to bezgranično prostranstvo znanja koje gledam ispred sebe.
Imam 5 000 ideja o svačemu, imam milijun zamisli o svemu, a na kraju priče ja još uvijek stojim na mjestu i kroz prozor zurim u sve to.
Neki kažu da tako nije, ali svaki čovjek sam sebe pozna i zna barem otprilike za što je sposoban. Vidio on to slabije ili bolje.
Evo opet sam se uhvatila čitanja knjige koju stalno počnem i nikak da dovršim, klasik imenom 7 navika ljudi koji su često u društvu uspjeha. Očito ja još nisam dogurala ni do prve takva dobre navike koja će me učiniti da imam para više nego i sam Božji Donald Trump i te pare će biti samo moje, moje i moje. A dijeliti ću ih s nekim ;)
Šala mala naravno, život je za živjeti, novac je strašna stvar naravno, tko ga ne voli, ali za jedan udisaj, pogled, misao, korak svaki dan većini ljudi je potrebno jako malo zar ne?
Možda je većini ljudi to najveći problem, kako se zadovoljiti i biti sretan sa najmanjom sitnicom u životu, kako pronaći mir u najmanjim stvarima u životu, kao npr. kad stojiš u svojoj ulici, a mali susjed koji se jedva vidi uporno jurca malim biciklićem po ulici gore dolje do iznemoglosti jer je prvi put u životu shvatio zabavu jednog običnog prometala na dva kotača koje ne zagađuje okolinu.
Inače imam dvije službene obavijesti za objaviti ljudima.
Prva je - ni pod koju cijenu ne idite u kino gledati "Sve što želim to si ti". Film je ne katastrofa, nego ono što ja znam reći ketestrefa, na n-tu potenciju :O
Ja se kao zadnja šuša brusila na romantičnu ljubavnu priču, a kad tamo total bezdušni film koji u tebi ne izaziva nikakve emocije. Od filma koji uopće nema neku fabulu, do dvoje tipičnih amerikanaca koji glume toliko loše da bi se usred filma od srca rasplakao od muke što si to išao uopće gledati. Film je toliko "izvrstan" da ću ga svakako ići opet gledati. Džizus.
Druga je - experimentiram, ne onako kako mislite, s netom jelte, otvorila sam tweety sweety na tviter slaš jednostavnna.
Kad doživim kakvo neopisivo prosvjetljenje sigurno ću odmah potrčati to tamo objaviti.
A do tada plovim i dalje. Nadam se ne u rikverc.
hehe kapetanice, znaš izabrati pravog komada. lik cure kreiran je za igru zvanu wet, a tematski se furana igru tomb rejder. hvala na preporukama za film. ne bih ga ni onako gledao jer to nije žanr koji me privlači. a ti, uživaj kolkko možeš i kolko ti se da, jer danas ne može popvraviti ili vratiti jučer.
Danas sam konačno doma.
Jedna večer za fini odmor u toplom uz tv.
I nakon dugo dana upalim dnevnik i tamo nemila faca jedne Čuljakice.
Priča o bjelovarskom slučaju nasilja u školi.
Čula sam za to, ali nisam imala srca to pogledati.
Groze me takve stvari jer sam i sama bila žrtva iživljavanja druge djece.
I nevjerojatno, ali nevjerojatno koje su konstatcije u tom središnjem dnevniku.
Škola je zakazala, sustav je zakazao, učitelji su zakazali.
I onda pokažu onu Buljan Flander koja se poslikava po raznim partyima sa ljudima za koje se "ne zna" dal su na svjetloj ili mračnoj strani.
Glavno da su joj oči namazane lash maskarom i da je frizurica uvijek tu.
I opet ne mogu vjerovati.
Sve se svodi na školu.
A koji krasni Q rade roditelji te djece?
Zašto se njih kazneno ne goni kad njihova djeca teroriziraju drugu djecu?
Zašto se djecu skupa s roditeljima ne zatvori i ne dovede u red?
Kaj sa pričom i razgovorom ćemo im objasniti da to što rade ipak nije u redu?
Do kad? Dok ti vlastito dijete ne usmrte?
To su ti današnji roditelji, gledam ih po trgovačkim centrima s bebama u kolicima umjesto da su u slobodno vrijeme u miru s njima negdje. Djeca od 5 godina prolaze pored mene sa mobitelom 2 puta skupljim od mojeg i sa laptopom pod rukom.
Ide se na skijanje, bilo na snijegu ili na vodi, kupuju im se svakojake zadnje tehnološke pizdarije, na net mogu nesmetano, još ako ih profesor upozori na ponašanje djeteta oni mu se groze sa tužbama koja dosežu i do Strasbura, doslovce sam takve stvari slušala od svojih frendica profesorica.
I onda mi se nađe kolegica ponosna pripadnica omraženih RODA pričati kako je dijete po guzi opaliti teško nasilje nad djecom i da za tim nema potrebe.
Moš mislit, više se ne libim reći roditeljima u tramvaju s djecom nek ju umire ili ću ih ja umiriti, iako češće popričam sa djetetom koje me posluša jer shvaćam da s njima nitko nikad ne priča. Glavno da u gradu gledam mlade mamice tipi top slickane extra fit kako se prešetavaju sa turbo novim kolicima.
Prvo se pitam kak uspiju izgledati tak savršeno pored male bebe, bolje izgledaju neg ja koja sam solo i bez obaveza. Pitam se i kak su tako fit, a imaju male bebe.
Priča mi neki dan jedan dečko iz interventne policije kak su priveli maloljetnika koji se prebrzo vozio u autu pa ih napao, priveli ga u stanicu, došao otac i napao policajce i grozio im se sa svakojakim tužbama i novinarima, a kaže on mi nemoćni.
Zbog jebenog zakona.
Što više ne promijene te dječje zakone.
Pogotovo sad kad na youtube-u imaš konkretan vidljivi dokaz čije dijete, kada i kako se iživljava na nekom drugom djetetu.
Prvo dijete strpat u izolaciju na par dana što se mene tiče. Bez ičeg osim hrane i vode.
Paralelno s djetetom i majku i oca zatvoriti isto tako. Na par dana.
Plus početna kazna od cca 30.000.00 kn minimalno za nasilničko ponašanje djeteta nad drugom djecom.
Nakon izlaska svaki dan raznorazne kontrole doma da se vidi što se radi u obitelji.
Plus barem 6 mjeseci nedozvoljen pristup internetu bilo kojem članu obitelji u kući gdje se živi.
Pa da vidiš kak bi se proračun počeo puniti i kak bi odvjetnici polako ostajali bez posla.
Danas stvarno svaka šuša radi djecu.
Ili zidarska ili šloserska.
To je rješenje.
uh mogao bih sada pisati satima o slučajevima koje si navela i naživcirati se do bola. baš sinoć gledam novu tv a ono moj frend priča s novinarima jer su klinci pretukli njegova sina i kolegu zbog ničega. čovjek ogorčen, a kako i ne bi bio. bolje mi šutit jer bih sada mogao puno toga reći i netko bi me krvio protumačio i etiketirao koa mrzitelja sistema ove banana države. tebi svako dobro
E moja Jednostavna, tako se slažem s tobom... imam priliku već sad u ranoj dječjoj dobi vidjet reakcije roditelja na neka ponašanja djece koja su sve samo ne u redu, pa mi muka. Mislim, možemo mi njih u vrtiću, u onih pola dana šta su s nama, dovodit u red i objašnjavat im razliku između dobrog i lošeg ponašanja, stavljat ih u kazne kad se to loše ponašanje ponavlja, ali ne možemo nažalost utjecat na njihove roditelje koji im u preostalo vrijeme sve dopuštaju i prelaze preko njihovog gluposti. A nijedno se dijete ne rodi s genom za zlostavljanje druge djece, željom da nekoga udari ili u krajnjem slučaju pretuče na smrt. Ne, roditelji danas, čast izuzecima, dopuštaju djeci da im sjede na glavi jer im je tako lakše, a i mogu na miru popit kavu s prijateljicama dok dijete bulji u tv, kompjuter, surfa internetom... gadi mi se to kakvo društvo stvaramo, jer jao nama kada ta djeca odrastu... :(
Ne znam koji mi je vrag danas.
Ne mogu nikako oči držati otvorenima. Izgleda da me i opet ulovio tisućljetni san.
Nakon 2 i pol kave, hodanja po svježem zraku i kišnog šibanja još uvijek lebdim između ovog i onog svijeta.
Ne znam zašto, ali ja uredno svake petoljetke odrađujem ovakav jedan dan teškog sna na javi.
Je li može san biti bolest pa da ti ju netko prenese?
Znam da sad razmišljam u maniri likova iz Sajnfilda, ali ono staneš se pored čovjeka kojemu se puno spava i to prijeđe na tebe i onda se i tebi počne spavati.
San me oduvijek fascinirao, ne samo zbog filmova u njemu u kojima mlatim političare i nogometaše, ili se ženim više i od same Zsae Zsae Gabor, san me oduvijek fascinirao sa točke gledišta da je to jedina droga bez koje nijedan čovjek ne može.
Spavati moraš pa da ne znam što izveo.
U mojem društvu prijateljica imamo dva klana, noćne ptice i jutarnje ptice.
Ja sam naravno noćna ptica što znači da i do 4 ujutro mogu pisati ciča budna doktorske disertacije, ali ustati se ujutro i nekamo ići e to je za mene svaki dan teška trauma.
Drugi klan je onaj jutarnjih ptica, frendice koje se bude s osmijehom na licu rano rano i spremne su odmah za nekakvu brijačinu od posla. Manjak im je taj kad otiđem s njima na dejt u kino pa one uredno drjemuckaju u večernjim terminima u tami, dok ja turbo budna skakućem na raznorazne omiljene likove i scene.
Meni je najgore ujutro kad se probudim. Jer svako jutro prva pomisao mi je: "I još jedan fucking dan u paradajzu" ili alterntivno "O ljudi o Turci!"
Situaciju bi jedino moglo popraviti da se probudim između kakva dva tipa recimo npr. Charlia Daltona i Knoxa Overstreeta, hm nadam se da nisu zabranjeni zakonom, po mojoj računici oni bi sad već trebali biti neka starudija čak starija od mene.
To ti se dešava kad si na pol 30- ih bez ikakvog mačeta pa onda više ne maštaš o jednom tipu već o dvojici. Valjda da si naplatiš svo ovo čekanje.
Pored vampira se ne mrem probuditi jer oni ne spavaju, kao ni vilenjaci, ali to mi daje dobru ideju da bi me ti segmenti populacije mogli ujutro dočekati sa doručkom, ispeglanom robom za posao, posloženom taškicom i inim jutarnjim predradnjama. Još da je neki od njih frizer ili vizažist nitko sretniji od mene, ali to ipak ne, to bi slutilo na bi ili gaylish, a u ovom životu ipak ne igramo za te momčadi.
Jedno vrijeme sam radila experiment pa sam si za buđenje nafrljila rejdijo budilicu i to je na kraju završilo opasno po moje prozore i ostalo u stanu jer kad te probude vijesti o i još jednoj novinskoj konferenciji tamo neke političke stranke prirodno je da zgrabiš uređaj i šutneš ga u druge predjele samo da ga ne čuješ. Do maloprije sam plutala sa Georgom Cloonyem po nekim tropima, sekundu kasnije već ti se u krevet pokušava uvaliti kakav političar, ili još gore političarka :O
Kako naći rješenje da se mirno i sretno budiš?
Drmnut kakvu žesticu prije spavanja pa se samo izvalit kao kakav žohar do jutra?
Angažirati kakvog stripera da poskakuje ispred tebe dok se ti uspavljuješ pa da ti zadnji prizor prije sna budu tamo neke njegove prekomične mikro gaćice. Ne, to je prejeftina fantazija, ta još više potiče buđenje ujutro u stilu "O ljudi o Turci!"
Nabaviti si kakvog mačkića? Hm samo tko zna kad se on budi svako jutro? Šta ako se budi prije mene pa me dođe škakljati sa svojim brkovima, šta ako se stane pored kauča i počne neš pričati u 4 ujutro, šta ako počne skakati po meni dok sam ja u dubokoj REM fazi i glumim kakvog lovca ne jelene sa kakvom Dejvid Kroket kapom na glavi.
Jer svaku noć kad se legneš stvarno ne znaš gdje ćeš završiti.
Možda se s vremenom odlučim napisati kakav manual tipa "Uspavljivanje. Odraslih." ili "Recepti za nobloodyfuckingparadise buđenje"
Danas u ovom određenom danu petoljetke koji mi ne gine i opet izjavljujem:
"Kada dođem doma idem ravno u kinderbet"
Mislim da ja spadam u 3. kategoriju - oči ne mogu držat otvorene iza 10 i pol ( osim ako me kakav spontani sex ne održi budnom nešto duže:) ), a ujutro mi se teško napravit živom. A budilice mrzim .. ono odvratno bipkanje kad bi spavao više od ičega, ili pak glupi unutarnji sat, koji istina ne bipka, ali me vikendom, kad bi mogla spavat koliko god hoću, budi uredno oko 7, 7 i pol... jupi..sve u svemu, nemam rješenje za tvoje probleme .. ( nisam predsjednički kandidat )
ahahahaha s ovim zadnjim odgovorom baš si se i kvalificirala za predsjedničkog kandidata priznavši da ne znaš sve, ali bojim se da mene ni nikakav sex ne bi održao budnom, naime da citiram uvaženog gospodina Ivkošića ja sam od onih žena koje danas više erosa nalaze u shoppingu nego u muškarcima, jest da mi je dug po kreditnoj kartici prošli mjesec iznosio cijelih 35 kn...:I
moraćeš se natjerat ić na spavanje poslije 23 h. nema ti druge..ej, zamisli što bi s tobom bilo da zavlada potpuna pomrčina... pa ti bi oboljela od nespavanja...hahaha...ajd, budi dobra djevojčica i gasi svijetlo u 23 h., inače ... ;-)
Ove godine blagdanska atmosfera je ne katastrofalna nego komorna.
To je zato jer ljudi previše gledaju dnevnik i vjeruju svemu što se tamo priča. Treba u ovoj državi uvesti zakon da se ljudima zabranjuje gledanje dnevnika i ostalih emisija informativnog karaktera.
uJa evo uživam, više ni ne brojim koji sam dan bez tv-a, ode tv i baš mi je super.
Ko da se prvi put nalazim u nekom stranom gradu u kojem nikad nisam bila, a lopov na motoru projuri pored mene i istrgne mi kartu grada iz ruku.
Ma fenomenalno nešto.
Za ispzdt total.
No radim experiment da vidim koliko ću izdržati bez te toxic kutije.
Upalih zato radijo, a tamo puštaju kompilaciju božićnih pjesama.
Nekad sam okidala na Last Christmas, hipnotizirano gledala spot, a danas...
Božićne atmosfere u gradu ispod Sljemena nema. Netko ju je ukrao. Umjesto toga po gradu vise ogromna srca kao da je Valentinovo. Siroti trgovci postaju sve ljubazniji kako im promet pada.
Ma ne volim ovu neatmosferu u državi nam. Ne volim i ne volim. Zato jer su ljudi depresivni zbog nedostatka novaca i umjesto da se okrenu veselju i druženju jednih s drugima oni postaju još depresivniji. Nekad smo znali početi piti već 1.12., stavljali vjenčiće na vrata, danas jedva da se sjetimo da krajem slijedećeg tjedna ne radimo jer je Božić.
Što napraviti da nam atmosfera u državi ne bude više komorna? Kako promijeniti kolektivnu svijest?
Već sam počela dobivati čestitke i imam i ja listu čestitku, a tako mi se ne da nikom javljat i mrzim što mi je nešto ubilo tu volju za čuti se s udaljenim ljudima sad kad se ima prilika za to.
Toliko događanja i susreta svaki dan da za Božić jedva čekam da dojurim doma na kauč prije ostalih da zauzmem stratešku poziciju pred tv-om, ušuljam se među moje, kibiciram brdo kolača na stolu ispred telke i još da se mogu ubit u kakvom alkoholu, a krevet mi blizu ih san snova od života.
Ne znam više kamo sve ovo ide, čovjeku se danas najbolje s nikim ne razgovarat i živjet samo u svom svijetu. Barem nam tako nitko ne može osporiti da je nerealan.
Hoću Božić natrag!
Grinč croaticus wanted!
Neće ga spasiti ni vod interventne policije kad ga se ja dočepam.
Ove godine uz uobičajeno katastrofalni Božićni HRT program gledati ćemo i: 1. Holy channel i američke sumanute propovjednike,
2. najnoviju tajlandsku sapunicu sličnu našima samo svi imaju kose oči i jezik klinca ne kužim,
3. RTCG i prijenos sjednice Crnogorskog parlamenta - ukoliko bude radio.
ju, baš si pogodila, sve od riječi do riječi:)) ja sam stvarno mislila da je nešto sa mnom, a onda sam, čitajuć blogove skužila da je ove godine svima puna kapa! I ne znam kako se to potrefilo da smo baš ove godine svi nekako podjednako odlučili da nam je dosta, da atmosfera uopće nije blagdanska... možda je problem u izborima koje su nam uguzili 3 dana iza Božića? Pa mislim, kome se da uopće tratit korake da bi u nekoj lokalnoj sali zaokružili najmanje od svih zala? :( a šta se Šukera tiče, on i Obersnel savršen su primjer kako recesija ne pogađa sve jednako ... ili su oni pojeli svu hranu namijenjenu siromašnim Hrvatima?
Hodam danas ulicom, sretna da udišem svježi zrak, da neon ureda više ne struji kroz mene i pokušava me asimilirati i učiniti radilicom kojoj su oduzeta sva osjećanja.
Hodam ulicom i osmjehnem se dubinski u roku od stotinke sekunde.
Shvatila sam još jednu dimenziju života ma koliko suludo sve zvučalo.
Tek danas sam shvatila, tek danas da već duži niz godina sama sa sobom igram partiju šaha koja traje jedan cijeli život.
Nevjerojatno kako se s druge strane smijem jer sam tek sad skužila da igram.
Možda mi se takve vizije dešavaju zbog enormnog pritiska koji se stvorio zbog sve većih vrtloga oko mene, jurnjave, nemogućnosti bivanja sa samom sobom i svojih duhom.
Možda se tek onda pobrineš za sebe stvoriš si put na koji nitko ne smije.
Meni je tek danas trebalo da shvatim da igram sama sa sobom.
Pitam se da li to drugi ikad shvate, da li je to jedna od tajni ovoga života.
Ili možda previše gledam spotove od Lady Gage :/
Ili mi je možda samo netko nevidljivi stavio ruku na rame i rekao nešto što sam uspjela čuti.
Trudim se pokušavati osjetiti onkraj vidljivog. Češće mi ne ide nego ide.
Iako mi se na zadnjem putovanju desila jedna čudna stvar.
Bila sam poslovno u jednom velikom stranom gradu koji je velik kao dvije Hrvatske.
Ljudi more, prometa more, za izludit, lijepo naše seosko ladanje od samo milijunskog Zagreba.
Dok sam hodala ulicama tog grada u jednom trenu digla sam pogled da pogledam arhitekturu grada, stilove gradnje i te fore, i iznad krovova letio je jedan galeb što je bilo totalno čudno jer smo bili daleko od mora.
Mislila sam to je neka druga ptica slična galebu, možda kakav svjetli golub, al on nema toliki raspon krila niti toliko visoko leti.
Zaboravila sam na to do drugog dijela dana kad sam išla na drugi sastanak. Opet hodam ulicom, ni ne gledam gore, dok sam stajala na semaforu čekajući zeleno pogledam nebo galeb opet leti. Friki i spuki sve u jednom. Leti u smjeru u kojem ja idem.
S prolaskom dani naučila sam se na njega. Nisam ga se baš sjetila zbog posla i drugih ljudi oko sebe, ali čim bih digla glavu on je bio gore. Bio je fora, onak leti pušta se niz vjetar i uvijek je gdje idem ja, no pitam se tko je on.
Pratio me samo u jednom gradu.
A možda je to ipak bila Lady Gaga :P :))))))
A možda se nešto mijenja a samo neki od nas to vide.
MOžda se rađa novi Jeruzalem.
Veselim se Božiću. Biti će manje zla.
A ja ću opet čekati iskupljenje, Božjeg sina da se rodi koji će otkupiti sve moje grijehe i spasiti me.
Jedino se sad, u ovom dobu godine, svake godine usudim nadati da će me On spasiti.
Ostalo doba vremena oslanjam se na sebe, svoje oklope, mačete i zaštite.
Veselim se što ću doći doma, legnut se u svoj krevet, znati opet tko sam.
Drugi dan se probuditi i opet si obećati da ću sve nanovo i sve ispočetka, drugačije, pametnije, bolje.
Bez da pjevušim moju omiljenu Lift me up.
Fali mi Patrick Swayze :~(
Draga Jednostavna, pa zar ga nisi prepoznala - bio je to mali Johnny, Johnattan Livingstone! Znao je on da ti treba prijatelj, jedan pomalo durgačiji, baš kao šta si i ti, zato te pratio:) baš lijepo od njega...
Život mi se polako pretvara u kaos, a da ni sama ne znam od kud je to došlo.
Sve dane ovoga svijeta jurim, trčim, najčešće od točke A prema točki B potom prema točki C i tako dalje. Izloge dućana gledam noću oko ponoći dok se vraćam doma, sestričnama i prijateljicama se ne javljam kad me zovu jer ne stignem, pošaljem kratki sms "Javit ću ti se...", ak nekom od rodbine ili prijatelja trebam nešto odnijeti spakiram u firmi na brzinu u kovertu i pošaljem i napišem sms osobi da stiže u pošti, na poslu inače ne pričam privatno prek telefona, ne što ne bih mogla, neg što jednostavno ne stignem, ali zato sve su učestaliji privatni pozivi na posao u zadnje vrijeme.
Jer me nema.
Ja koja sam inače uvijek nalazila vremena za svakoga odjedanput sam postala čovjek bez vremena.
I pitam se od kud je to došlo? Odjednom? Da li se nešto počelo mijenjati ili sam se ja promijenila? Ali bujice sve više nose.
Nije da se ne znam nositi s tim, ali već ti postane muka stalno trčat za avionima, vlakovima, mijenjati hotelske krevete, pakirat robu, odpakirat robu...
U biti najviše od svega fali mi moje vrijeme sa mnom. Nekad sam u najranijim godinama živjela sama, svaki dan šetala uz more sama, bila sama, sad nisam ni jednu sekundu u danu sama i ljudi oko mene sa svojim životima mi počinju polako ići na živce. Ne interesiraju me više tuđe priče koje stalno slušam, trebam rasčistiti svoj put i naći onog nekog.
Ne otvorim vrata stana ujutro već susjeda kibicira da me ulovi za neku priču o zgradi, silazim niz stepenice sretnem još druga dva susjeda, sa svakim malo popričaš, ideš na tram za posao već na stanici naiđe neko poznat iz kvarta, uđeš u tram već je tamo neko poznat, ideš prema firmi već do firme sretneš nekog poznatog ili nekog iz zgrade u kojoj ti je ured, uđeš u ured unutra su ostali kolege, plus stranke koje pristižu, nakon cijelog radnog dana juriš na neke tečajeve i već sretneš po putu nekog, dođeš na jedan tečaj već te tamošnja ekipa davi s nekim pričama koje se tebi nakon napornog posla uopće ne slušaju, završi to juriš na drugi tečaj gdje je opet druga ekipa koja priča svoje priče koje ti se još manje slušaju, između dvije jurnjave manično loviš mobitel da nazoveš nekog ili napišeš sms ljudima kojima se ne stigneš javiti, dođeš doma u pol noći, čekaš ponoćne vijesti jer više ni ne znaš gdje živiš, pa se raspigaš kad ih vidiš i tako u krug.
Ne mogu sa sigurnošću utvrditi da li mi je bolje tako ili imati vremena pa razmišljati o onom nekog i gdje je taj netko sada.
A ono što me najviše al najviše uspije razbjesnit su žene koje su dugo godina u braku pa se nađu pametovati nama neudanima što je to brak i u što se on pretvara nakon puno godina.
I kad ih slušam tek onda ih žalim i shvaćam da pripadam nekoj drugoj vrsti koja nema veze s ovom koja živi na Zemlji. Brak ti je...i onda navedu sve al sve epitete osim ljubavi.
Ja naravno ne bih bila ja da ne pitam: "A ljubav?"
Jedna je nešto neodređeno odgovorila kao djeca zajednički život vežu muža i ženu nakon dugo godina braka, a druga je samo šutila, od tinejdžerskih dana je s mužem, vara ga kao što i on nju vara iako se na van prikazuju kao super par, a obadvoje nesretni.
Nijedna nije našla ikakvo smisleno objašnjenje u kojem bi bilo da se ljubav transformira u nešto drugo tokom godina braka, već je bilo samo gledanje u stranu i nekakve rečenice koje nisu imale neki smisao. Nakon toliko godina njihovih brakova.
Zato sve više shvaćam zašto nam je svijet ovakav, svi su najpametniji, jedino oni znaju što je brak i da tako mora biti za svakoga.
Brak je kao i Bog, svatko ima svoje viđenje braka i ono što vrijedi za nekog drugog ne vrijedi i za mene. Ali mislim da 99 % ljudi na ovom svijetu nije našlo svoju srodnu dušu i grdno je zavidno onim 1 % kojima je to pošlo za rukom.
Udali se oženili jer je društvo tako nalagalo jer ih je bilo strah samoće i nije čudo da onda nas samce gledaju kao vanzemaljce.
Iako ja doista nisam od onih cura ili žena koje još uvijek traže sebe, idu na nekakve pizdarija tečajeve na kojima sviraju frulicu ili kažu da je brak samo papir.
Teško je biti ciljan i usmjeren, a teško je i imati preko 30, 40 i još uvijek tražiti sebe i bojati se samog života.
Samo kad imaš cilj koga danas više oženiti, muškarce od preko 30 koje nijedna ne želi jer si umjesto slike normalne žene imaju manekenke, ili razvesti kakvog oženjenog kao što je danas turbo moda među svim onim silnim acafutama koje svakodnevno zure u nas sa kakvog trash ženskog magazina.
Dovoljan primjer toga vam je sveopća ludnica oko Sumraka i vampira.
Ja sam inače tip koji ne krije da voli najklasičnije sapunaste ljubavne filmove, uz naravno one sa uniformiranim muškarcima koji za mene predstavljaju pravu svetost.
Stojim u jednoj stranoj zemlji nedavno i čekam vlak, a na peronu veliki ekran na kojem se vrti trailer od Mladog mjeseca.
I mislim se koji je to pravi fenomen koji je zaludio cijeli ovaj svijet, iako je meni sama ta priča o tim vampirima čista sapunica.
Al prvi Sumrak koji je snimljen pa koja od nas se ne bi zaljubila u taj film.
Režiserka kaže da bi se današnji muškarci danas trebali ugledati na glavnog lika Edwarda Cullena.
A mislim, lako je to reći, al taj vampir ima prek 90 godina života i iskustva i normalno da nakon 90 godina života zna tretirati ženu kao kraljicu. Samo ono pitanje kojeg se ja pribojavam je da li ćemo i mi žene danas morati čekati našu 90. da konačno muškarci sazriju i shvate što je to sam pojam "žena".
Umjesto toga gledam muškarce u zagrebačkim tramvajima koji se mahnito grebu da se sjednu kad se mjesto oslobodi iako oko njih stoje same žene, ulaze u trgovine ili izlaze bez da propuste žene koje su iza ili ispred njih, nosim teški kofer u svoj stan prođu tri moja muška susjeda nijedan da se ponudi pripomoći, vožnju autom kroz grad, nekultura muških vozača posebice neću ni spominjati.
Yap, blago nama samcima.
Postat ćemo sveci čini mi se.
Draga, potpuno te razumijem, i vjerujem da imaš osjećaj kako je svijet u totalnom rasulu, jer i je. Iskreno, prezirem te žene koje pisuješ, makar osobno nisam ni s jednom takvom pričala, ali vjerujem da je svaka druga koju vidim oko sebe takva. Jadne su, to su one cure koje od malih nogu znaju da će se oženiti, imati toliko i toliko djece, imat para i dobar auto. Ja se nikad nisam usudila reć ni da ću nać dečka, kamoli se oženit i imat djecu, ali ne zato što to nisam htjela. Ipak sam ga, nakon dosta vremena samačkog života pronašla, valjda jer sam s lampadinom tražila, i uvjerena sam da je on taj, jedan od te izumrle vrste, koji mi otvara vrata i nosi mi torbe, uvijek se prvo pobrine da je meni toplo, udobno, lijepo, a tek onda misli na sebe... još uvijek ne mogu vjerovat da sam ga našla, i iskreno, makar ništa nije 100% sigurno, mislim da o braku neću pričat kao te kokoške. Zato šta sam, za razliku od njih, realna i ne očekujem bajku, ali i zato šta sam svjesna toga koliko je teško nać takvog nekog. Nisam glupa i ne mislim da će uvijek bit divno i krasno, ali znam da će uz njega bit lakše. Ali znam i još nešto - tvoj netko čeka iza ugla, primjetit ćeš ga kada budeš hvatala zrak između silnih obaveza. :))
Imaš pravo, bolje da šutim, još mi samo fali da mi ga neka otme a toliko sam ga čekala:) bolje da i ja počnem kao te kokoši: Ma on je grozan, užasan, ništa mi ne pomaže, bolje da ga nikad nisam ni upoznala... itd. :)) pozdrav!
Levant, ne, nemoj šutjeti. Pogotovo nemoj pričati ružno o njemu kada to ne misliš i stvarno, jer ćeš s vremenom u to povjerovati i on će stvarno postati užasan i grozan. Ima krasna priča na http://ruke.mojblog.hr/p-slijepi-pas/199796.html Svi mi radije vidimo što su drugi nama dužni, a ne gledamo što mi možemo pružiti. Tako se ne može biti sretan. Hoćeš da ti i ja kažem nešto nakon 20 godina braka? Mislila sam da su moji kriteriji previsoki, ma zapravo da su moji pogledi na svijet previše specifični da bih mogla naći nekoga tko bi mi bio srodan. Ali uvidjela sam da takvi ljudi postoje. I to ne jedan jedini, puno njih. Samo ti ne galame, ne svraćaju pažnju na sebe, treba malo uložiti truda da bi ih se primijetilo. Možda se kreću i u drugačijim krugovima od onih kojima se stalno pokušavaš prilagoditi i uvijek iznova otkrivaš kako ti to ne odgovara. Pa, ako ti ne odgovara, promijeni društvo! Ja sam ih preko nekoliko promijenila dok sam našla onog pravog. I onda, kada si u vezi, ne teče med i mlijeko, ne pada mana s neba. Treba raditi da bi se očuvao, točnije, najčešće vratio sklad. Ali kada postoji dobra volja, onda nije teško niti žrtvovati nešto, niti uložiti truda. Kada vidiš rezultate svoga rada, imaš više poleta. Kada si umoran, opet uleti kriza, ali nakon svake krize, sve više vjeruješ da to nije ništa strašno i da možeš popraviti stvari, jer si već više puta u tome uspio. :)
NATUKNICA postaviti ću ti isto pitanje ko i tim dvjema, što je s ljubavi? ti si isto sada napisala esej, ali ja nigdje ne vidim riječ "ljubav", da, ja nakon xy godina braka još uvijek volim svoga muža, još ga uvijek čekam da dođe doma poslije posla, ili on mene...svi vi prićate o radu, usaglašavanja, prolasku vremena, krize, i kad vas slušam takve iste stvari slušam i u poslu, a brak i posao nisu isto, zanimljivo mi je to kako sve žene koje su dugo godina u braku nijedna više ne spominje tu riječ "ljubav"
Ima ona jedna pjesma gdje muž pita ženu: "Dal me voliš?" a ona se sve izmotava, simo tamo, a on inzistira i stalno postavlja isto pitanje. I na kraju ona kaže: "I kuham ti, i perem ti i peglam ti... zar ljubav nije to?"
U načelu, kad god ljudi pričaju o kompromisima u braku, o prilagođavanju, o žrtvama, pričaju o ljubavi. Jer sve to možeš činiti samo za osobu koju voliš. Istina, nekada ljudi misle da trpe muža kojeg ne vole zbog djece koju vole, ali to je prilično upitno. Poznavala sam jedan bračni par koji je mislio da se ne smije razvesti. I proveli su život u neprestanom klanju i djeci zapravo pružali primjer totalnog neslaganja, nije ni čudo da je većina djece odabrala samački život. A ja sam uvjerena, da su samo htjeli razmisliti o razvodu, da su si samo pokušali zamisliti život bez onog drugog (u emotivnom, a ne u financijskom smislu), da bi shvatili da se zapravo vole i proživjeli ostatak života u slozi. Dakle, ljubav može postojati i kada se ljudi kolju. Ili je to strast? Iskreno, smatram da ljubav postoji čak i kada se ljudi varaju. Stvarno to mislim iako mi ne pada na pamet varati moga muža i vjerujem da niti on mene ne vara. Ali poznavala sam neke parove gdje je bar jedna strana varala, a teško me možeš uvjeriti da nije osjećala ljubav prema onoj drugoj.
Bih li ti stvarno zvučala uvjerljivije da ti kažem da volim svoga muža i da se osjećam voljeno od njega? Ja mislim da se ne treba razbacivati izjavama o ljubavi već djelima ljubavi. Da, naravno da je njemu izjavljujem, ali ne vidim što ti imaš od toga da kažem da ga volim, a da istovremeno ne pokazujem trud u njegovanju svoje veze. To su onda samo prazne riječi. I takva ljubav, ona bez truda, ona puna zahtjeva, ona bez popuštanja, se brzo raspline, kao balon od sapunice.
Kada smo bili na tečaju za brak, pitala sam čovjeka - da, u ljubavi treba puno davati, ali treba postojati neka ravnoteža. A čovjek mi je odgovorio - ne, u ljubavi ne razmišljate o ravnoteži. U ljubavi se samo daje. Pa, ako i primite, toliko bolje.
I stvarno, tu smo malo i moj muž i ja slični jer kada daješ bez očekivanja, onda si zahvalan za svaku sitnicu koju dobiješ. I to mogu reći, 20 godina našeg braka ispunjeno je prvenstveno zahvalnošću. Imali smo svoje krize i svoja razmišljanja o razvodu također, u više navrata, imali smo svoje periode silnog klanja, ali kada nije baš bilo jako jako strašno, praktički da ne prođe dan, a da si za nešto ne zahvalimo. I taj osjećaj zahvalnosti što ga imam, to je za mene isto ljubav.
Ponešto sam o njemu napisala u postu http://natuknica.mojblog.hr/p-o-mom-prethodnom-postu/144672.html. UBR, teta koju u tom postu spominjem, koja se nikada nije udavala, a ima 68 godina, udaje se u siječnju! Ha? Čovječe, i sad se naježim kad pomislim na to. :)
Vidiš, čovjek pokušava biti poticajan, koristan, ali i sažet i takav da sačuva dio privatnosti za sebe. Ali ti nisi s time zadovoljna. Pa onda uživaj u ovoj ispovijedi. Naravno da je to samo dio priče. Ali slobodno ti budi i dalje nezadovoljna (mojim odgovorom). Kao što vidiš, nije me baš teško natjerati da se raspišem. :p
E da, još nešto: za vrijeme mojih studentskih dana, u društvu u kojem sam se kretala, praktički je lektira bila knjiga Ericha Fromma: Umijeće ljubavi. On tamo kaže, među ostalim, da ljubav nije osjećaj nego odluka. I ja se slažem s njim. Jer budimo iskreni, da je neka osoba, koja ti je silno antipatična, u potrebi, vjerojatno biš joj pomogla, iako ti nije draga. To je ljubav. I zbog toga imamo tolike primjere brakova koji su dogovoreni, a koji su sjajni. Jer su ljudi ušli u njih dobre volje. Jer su se i osjećaji razvili nakon što su ljudi zajedno nešto radili i stvorili. A toliko imaš primjera brakova koji su započeli iz silne strasti, ali su se, čim su problemi i obveze malo pritisnuli, raspali. Jer ljudi nisu bili spremni na žrtvu. Nema te strasti koja može pobijediti sebičnost. Ali ima nesebičnosti koja može razviti strast.
Moja mama još voli reći da čovjek ne voli drugog čovjeka kao takvog nego voli trud kojeg je u drugog čovjeka uložio. Zato je roditeljima puno lakše prežaliti nerođeno dijete ili malu bebu, a puno je veća bol kada se izgubi starije dijete. Jer čovjek plače za svojim trudom. Ističem da to tako ona misli jer ja nisam sasvim sigurna u to. Ali tako je nekako i s vezom, što se više u nju ulažeš, to su jači osjećaji koji te u njoj drže. I zato ti ljudi pričaju o trudu i o kompromisima. jer to je ono od čega je sačinjena ljubav.
natuknica u jako malo dijelova se slažem s tobom, u jako malo, i ovo što si do sada ispisala kad bih te doista poslušala nikad se ne bih udavala jer s ovim što pišeš brak opisuješ samo kao neku žrtvu, što se mene tiče sorry, ali previše filozofiraš, i ono što pišeš da neko nekog prevari, al to je ipak ljubav, sorry koliko nisko? draga ja tebe znaš volim, al stvarno volim, a to što mi moja sekretarica popuši svako drugo popodne ma to ti nije ništa, kao što rekoh parametri su 99 % naspram 1 %, u mom svijetu kojim ja i samo ja vladam
Ne znam, kako to zamišljaš život u zajednici u kojem nema kompromisa ni odricanja? Ili je to samo posao druge strane? Danas postoji to uvjerenje da se može uživati i osjetiti zadovoljstvo, a da se u to ne uloži nikakav trud. Zato i je depresija toliko raširena. Jer čovjek nije stvoren da uživa u onome oko čega se nije trudio. Može li postojati veće zadovoljstvo od pogleda na dobro odgojenu djecu? Ja ga ne mogu zamisliti. Mogu li se veseliti dolasku kući ako me tamo čeka muž koji misli da je temelj njegove sreće u tome da mu ja ugađam? Može li se on veseliti dolasku doma ako ga tamo čekam ja koja mislim da je jedini smisao njegova postojanja taj da on ugađa meni? Poanta ljubavi je u davanju, a ne u očekivanju. Zato imam osjećaj da imaš neku čudnu definiciju ljubavi. Što je to za tebe ljubav?
A to oko ljubavi i varanja, ne mogu ti sasvim dobro objasniti jer nisam nikada mogla gledati na seks kao na fiziološku potrebu. Ipak, znam da postoje ljudi koji ga tako shvaćaju. Zapravo, mogu i sama vidjeti razliku kod moga muža kada mi pristupa iz ljubavi ili kao fiziološkoj potrebi. Tako da nekad pomislim da me vara sa mnom. No i to, ne znači da moram pristati na takav pristup, ali ga ne moram niti odbaciti zato što se ponekad tako osjeća.
natuknica ti doista previše al previše filozofiraš, ono što vrijedi za tebe ne vrijedi i za mene, već sam napomenula da svatko ima svoje viđenje svega ma koliko se ono razlikovalo od tvojeg, a puno analiziranja i filozofiranja je obično znak bjega od nečeg, možda da ne razmišljaš toliko možda bi bila sretnija u braku
iskreno - dosadna si, neću ti na niš odgovoriti jer te se pod a) ne tiče pod b) nemam se potrebu ni tebi a ni ikom drugom dokazivati u bilo čemuz pod c) moj blog nije za filozofske rasprave nego za glupiranje pod d) izvoli se naučiti da drugi imaju različito viđenje svega ma koliko ono ne bilo u skladu s tvojim. TOČKA. P.S. Filozofija je inače sinonim za nerad.
Eh, sad... nakon ovih komentara ću se osjećat glupo pisat o tome šta ja smatram pod ljubavi, jer očito svatko ima svoje viđenje iste ( ne definiciju, jer mi ta riječ ovdje jednostavno ne paše ). Možda je malo naivno da ja, koja još nisam iskusila 'čari' braka meljem o tome šta je ljubav u braku. Ali, želim bar jednom u životu izreć svoje duboko usađeno mišljenje, pa makar mi netko rekao da je potpuno krivo:)
Iskreno, ja isto ne volim te riječi - kompromis, prilagođavanje, žrtva ... sori, ali meni to sve ima potpuno negativan prizvuk! I da, vi koji ste već 20 godina u braku sigurno znate bolje od mene, koja sam tek 2 godine u vezi, ali opet - svi smo različiti, nismo li? I ja se iskreno nadam da nakon 20 godina
( ako budem te sreće ) sretnog braka, neću zaboravit riječ - LJUBAV. Da, samo tu, jednostavnu a tako puno puta isfilozofiranu, iskompliciranu riječ - LJUBAV. Dosta više izjednačavanja nečega tako lijepog i velikog s tako glupim i ružnim riječima kao šta su ove gore navedene!! Ja njega VOLIM, i za mene ljubav nije isto što i kompromis, žrtva, odricanje ... i sl. nebuloze. Jer ako me netko voli, to znači da me prihvaća točno onakvu kakva jesam - sa svim mojim 'krivim' stavovima, idejama, temperamentom ... jer i ja njega volim bez obzira na sve njegove mane i ne tražim da mi se prilagođava, ne onako kako neki o tome pričaju..
Možda uopće nisam bila jasna, možda jesam, a možda me jednostavno te teme uvijek potaknu na malo žešće komentiranje... ali, hm, da, takva sam, i ne prilagođavam se nikome i ničemu, a ako ikome time štetim, štetim jedino i isključivo sebi:) pozdrav jednostavna!
Ok, sorry, stvarno, nisam uopće skužila poante tvojih postova. U tom kontekstu moji su komentari stvarno neprikladni (očito te val puno bolje shvatio) i bila bih ti zahvalna da ih pobrišeš jer tu im stvarno nije mjesto.
ak ti se ne sviđa što pišem i kak pišem ne moraš dolaziti na moj blog, i nauči se više prihvaćati tuđa mišljenja različita od tvojeg ok? ne brišem ničije komentare pa tako ni tvoje, a niti od Vala
Nije problem u tome da ne prihvaćam tuđe mišljenje. Problem je u tome da sam pomislila da ti želiš ćuti tuđe mišljenje. To je bila greška. Kada imam osjećaj da nekoga ne zanima što mislim, onda niti ne ostavim komentar. I to je sasvim ok. Stvarno se ne moramo svi slagati, Bogu hvala da nas ima različitih. Ovdje se radi o totalno pogrešnoj procjeni situacije. Ostavila sam priču o nečemu što je meni važno i sveto, o svojoj obitelji, nekome tko očito obitelj smatra nečim jednostavno bljak. Dopustila sam ti da bacaš blato na ono što je meni najvažnije u životu. Da, trebala sam preskočiti, ali kao što rekoh, do sada sam mislila da to tebi nije bljak. I zato se ispričavam što sam se umiješala. I mislim da ti komentari tu stvarno nemaju što raditi. To je sve.
NATUKNICA molim te ne dolazi više na moj blog jer me tvoje filozofije apsolutno ne interesiraju, odi se iživljavat i tjerat pravdu na nečijem drugom blogu, pozdrav
S prolaskom vremena sve manje i manje stvari me može zaljepiti, dojmiti kako se to već kaže.
Jutros progledam u 10:47 razmišljajući o snu kojeg sam sanjala, a ne mogu ga se nikako sjetiti, a znam da sam sanjala i bilo je tako blizu i prije dvije sekunde bio si u filmu i probudiš se i film kao da je bespovratno izbrisan i onda te to izluđuje po malo.
Drugi jutarnji korak opet razmišljanje o kakvom tipiću u pregačičićici-čičićici koji te malo pogladi, a onda ti servira topli hedonistički doručak, a ti krepavaš od sreće što niš ne moraš delat.
No moja ljupka realnost je ipak uzdaj se u se i u svoje kljuse pa si onda kljuse samo kuha kavu.
Kad nemaš nikog onda ti je tv doma jako dobar prijatelj. Ili kakva dobra knjiga, ali kako me knjige o vanjskim političarima i vojnim i politčkim strategijama poprilično napaljuju, onda si radije radi društva upalim teve, vrtim crne vijesti, ali jutrom najčešće muzičke kanale.
I jutros naiđem na Travise i zaljepi me, i to skoro od prve.
znam tko su, ali nikad nisam obraćala na njih pažnju do jutros kad su puštali cijeli njihovu seriju spotova koji su me oduševili. Neki kažu da su im spotovi weird, ja kažem pregenijalni.
Toliko obično bezvezni, a toliko govore, doslovce ti pričaju priču.
A što je najbolja fora ja sam mislim zadnja persona na ovom svijetu koja ima veze s ijednim oblikom umjetnosti.
Jedva da i kakvu kućicu znam nacrtati na papiru.
Zapeo mi za oko ovaj gore.
Toliko jednostavan spot, a s toliko poruke u njemu.
Bezizlazna današnjica sivih zgrada, dva dečka koja stave modni detalj na sebe i osjećaju se face. I ne vide ljubav oko sebe. Ali onda poslušaju najmanji znak koji im se ukaže i potraže ljubav. Ne čekaju da dođe nego je otiđu sami potražiti.
Navelo me to da se pitam da li se ljudi dijele na čekače i tragače za ljubavlju. Iako stalno govore vi ste ono za čim tragate, ali onda svijeta ne bi bilo čini mi se, ako imaš sve u sebi i u principu nitko ti ne treba, sa svojom količinom energije samodovoljan si i samodostatan.
Ne znam, mislim da sam tragač, da sam to oduvijek bila i još nisam stigla tamo kamo idem.
Previše skrećem.
U spotu glavni vokal susreće dvije hipi djevojke.
Doba hipija.
Mnogi ga povezuju s uživanjem u LSD-u ili ostalim težim opijatima.
Kad meni neko kaže hipi ja kažem istraživanje sebe i bezgranično puno ljubavi.
Rođena sam na polovici 70 - ih, nisam živjela u tim godinama svjesno, možda kroz moje roditelje jesam, ali u ondašnjoj diktaturnoj državi oni su imali jedino strah, koji možda i ja danas kroz gene na neki način osjećam.
Ali kad Ameri prikazuju doba 70 - ih to je uvijek neko doba kolektivne svijesti, ljudi su živjeli za biti, a ne imati, ispoljavali kreativnost.
Za razliku od danas gdje su jedini Bogovi novac i moć i naše današnje prejadno društvo okrenuto samo novcu i izgledu umjesto mislima i traženju sebe. I to pogotovo hrvatsko društvo kolektivnog slabog jadizma koje ne znam da li da žalim ili da ga mrzim.
Zato Bogu hvala na Travisim i inim ljudima na ovom svijetu koji ti barem na tren uljepšaju život pravom malom sitnicom.
Tko zna, možda cijelo vrijeme gledam krive znakove.
A možda još uopće nisam progledala.
Gledam prošli tjedan MTV European Awards i U2 ispred Branderburških vrata. Koliko su povijesti vidjela ta vrata, danas svjetlosni spektakl, legende U2, ljudi pjevaju, nekad Untergang, Rusi i Ameri bombardiraju Berlin, ljudi bježe.
Untergang je jedan od mojih omiljenih filmova uz mitski Black Hawk Down. Vjerujem da će poneka žena skužiti poveznicu između ta dva filma i zašto sam u te filmove u stanju satima, al satima buljiti sa titrajućim osmijehom na usnama i okicama koje se cakle hehe :P
No strasti na stranu gledam Branderburgen tor i razmišljam kako smo u 2009.
2009.
Čovječe, zvuči mi to kao neka daleka budućnost.
Svi smo nekad očekivali te godine poslije 2000. Za nas je to nekad bila daleka hi-tech budućnost, mislili smo da će onda sve biti nekako drugačije.
Jer imam osjećaj kao da sam zapela negdje oko 90 - ih prošlog stoljeća.
A onda se odjednom osvrnem i u 2009. smo.
Neki put kad trebam staviti datum na dopis napišem dan i mjesec i onda se stanem kod godine. Jer ili nisam sigurna koja je godina ili mi staviti brojku 2009 izgleda totalno nestvarno.
Da li sam očekivala da će godine poslije 2000. donijeti nešto bolje?
Jesam.
Da li sam očekivala da će mi život biti ovakav dalekih 2000 i nešto godina?
Nisam.
Nisam očekivala ovakav život, odnosno svijet.
Jer kad govorim o svom životu onda govorim o onome što želim da bude, a ne o faktorima svijeta s kojima sam okružena.
Sa naslovnica mnogih časopisa ponosito nam se smiješe singl cure i žene koje ne kriju da su rastavile svoje muškarce od njihovih žena s kojima imaju djecu.
S drugih magazina smiješe nam se cure i žene koje ponosito pokazuju svoje bebe koje su imale usput ili ih imaju sa ranije spomenutim još uvijek oženjenim muškarcima, ali ne oženjenih za njih same.
S treće pak strane imate jučerašnji večernji program na Novoj TV:
20:00 Elitni ubojica
21:40 Ubojica među nama
23:30 Sastanak sa ubojicom
I kako biti normalan čovjek pored toga svega?
Znam, ne prateći medije.
Doduše moju usamljenu subotnju večer jučer spasio je naravno legendarni Rocky Balboa iako sam taj film već uredno odgledala u kinu kad je izašao. Jedino mi falio Butkus malo, al onaj drugi blesasti pas u filmu je dao sve od sebe :))
Dojam o svijetu poslije 2000. dodatno je neki dan narušila jedna konobarica koja je inače bila turbo uslužna, ali mene je uspjela ubiti nekako u pojam.
Jedan od mojih prvih suboraca i moja malenkost sjeli su se u jedan od poznatijih zagrebačkih restorana na jedan fini ručak.
Konobarica odmah dojurila za svaku pohvalu i mi prvo krenule s pićima.
Kako slavimo odlučile se za pivce, ja pitam šta imaju, a uslužna konobarica odmah kaže "Karlovačko" i još par stranih navede u nastavku. Ja na to repliciram kako nema šanse da ikad popijem Karlovačko radi onog jadnog čovjeka kojeg su ubili na pravdi Boga, a ona na to meni "Joj dajte s tom pričom pa to je prošlo koje to ima veze"
Proglasite me ludom, u roku od sekunde imala sam osjećaj da će mi se srce raspasti od tuge ovog svijeta, od bezosjećajnosti, besćutnosti ljudi s kojima moram živjeti u ovome svijetu. Jako dobro se sjećam tog slučaja i kako se uprava Karlovačkog kad je čovjek umro pravila kao da se to nje ne tiče. Pitam se da li bi ta konobarica te riječi izgovorila da je njoj netko blizak na taj način umro, da li danas ljudi moraju zlo osjetiti na vlastitoj koži da bi se pokrenuli i nešto promijenili?
Taj čovjek se ne tiče ni mene ni tebe ni te konobarice, koje veze mi imamo s njim, nismo ga poznavali, sve što smo čuli o njemu je preko novina.
Ali imam osjećaj da smo svi mi ukopčani u tu veliku psihološku mrežu svijeta i da osjećamo sve što se dešava, sitne fine vibracije koje dopiru malo do svakog od nas i koje bude nešto u nama.
Sjećam se snimki jadnog Golika u bolnici ili domu godinu dana nakon pljačke banke kako je izgledao kao biljka, kasnije jadan (ili možda sretan, spasio se) otišao iz našeg svijeta, policajca ubijenog u pljački Rajfajzen banke čijim je roditeljima Udruga banaka slavodobitno poklonila čak 7000 kn za herojski čin njihovog djeteta. Kako ih nije sram taj novac ikome davati.
Gdje je nestao obraz?
I onda se na kraju osjećaš ludim kad kažeš "Ne, ne želim piti Karlovačko".
Ne kažem da svaki dan možda jedem i pijem nešto radi čega je itko netko stradao ili je izrabljivan, ali na ovaj očiti primjer moram reagirati.
Fenomenalno kako je Karlovačko počeo stvarati dobre reklame nakon te nesreće, zabavne, zanimljive, a malo njih shvaća da su s time željeli zadržati kupce nakon što je taj nesretni čovjek u Karlovcu umro.
Gledala sam prije nekog vreman intervju patera Zvjezdana Linića. Svi se furaju na te njegove kršćanske seminare, selebriti tamo plaze, neki se s tim čak i hvale. I priča on u tom intervjuu i između ostalog kaže kako mu cure i dečki dolaze na seminare, a poslije nekog vremena ih on pita da li idu i u crkvu obavezno, i ako oni kažu da ne idu redovno da onda kod njega nemaju što tražiti.
I sad se ja sjedim i mislim se pa stvarno, pa ja sam potencijalni elitni ubojica, kriminalac, loš čovjek, ma ono škart.
Samo zato što svake nedjelje ne idem u crkvu nego idem kad meni odgovara.
Evo najbanalniji primjer našeg novovjekog kršćanstva.
Jedan od mojih pripadnika obitelji dao je misu zadušnicu za svoju pokojnu mamu u svojoj lokalnoj crkvi. Svećenik je rekao da za njegovu misu zadušnicu mjesta ima samo u 6:30 ujutro u subotu. Jer izgleda izgovoriti riječ "sestra Marija" ili "brat Josip" u 9:00 nekim drugim danom za to nema mjesta. I dobro. Bila je to još i jedna jako kišna subota. Inače sam kao mačak i volim spavati, ali iz poštovanja prema obitelji te subote ustanem se u 4:30 ujutro, doručkujem, spremim se i otiđem po velikoj kiši u 6:30 u navedenu crkvu. Tamo dođem u 6:28, uđem u crkvu, u klupama par starčića i dva muškarca, a za oltarom svećenik već na skoro 2/3 mise. Sekundu poslije mene uđu bratić i sestrična i stanu se pored mene. Za nekakvih 10 minuta misa je bila gotova, mi izađemo van crkve, kiša i dalje pljušti, i ja kažem: "Svećeniku ste platili misu za mamu, piše na crkvi da je misa u 6:30, a on je tu misu započeo kad je njemu pasalo, odnosno oko 6:10 čini mi se dok smo mi svi još bili na putu ka crkvi, u subotu ujutro po strašnoj kiši" Nisu ni oni bili dobre volje kao ja to jutro.
I sad neka mi netko kaže da nisam kršćanin, da sam se ogriješila o crkvu.
U što se više uzdati u ovom svijetu poslije 2000. osim izraditi vlastitu religiju u kojoj slušaš samo sebe, a dolaziš do svega ne gazeći nečiji tuđi mir i sreću.
I kad sagledam sve te faktore, ljude, događaje s kojima si okružen, postaviš si pitanje kako uopće izgraditi svoj život iz snova, a da ne postaneš Robinson Crusoe?
rado bi ti odgovorila al to bi zahtijevalo nekoliko poglavlja romana a opet ne bi rekla ništa što ti već ne znaš.... :/ uzdaj se u se i to je to. Imaš zdrav razum, srce i osjećaj za moral, i to nek te vodi. Drugačije u ovom svijetu nemreš.
Nemaš pojma kako si me pogodila u žicu, jer sve ove stvari i mene užasno smetaju ( a to je i preslaba riječ za to ). Kako se samo svaki put iznenadim
( neugodno ) kad shvatim kako su ljudi bešćutni, kako misle samo na sebe, a riječ 'empatija' morali bi tražit u rječniku stranih riječi! Odrasla sam uvjerena da su svi ljudi u suštini dobri, svi odgajani da budu kulturni, vole druge i rade samo dobro... haha, kakvo razočaranje sam doživjela, možeš zamislit jel' da:)
A šta se crkve i svećenika tiče, na sam spomen riječi CRKVA zacrni mi se pred očima:(
Sve sakramente imam, u crkvu su me tjerali cijeli život, sve do 2. srednje kad sam na jedvite jade izborila svoje pravo na osobni izbor - vjerovati ili ne. Bila je to borba na život i smrt, jer tko još priča protiv crkve?!:) Nego, na stranu to licemjerje, ima ga u doslovno svim sferama života, a to je tako tužno... i zapravo se čudim da smo doživjeli ove godine nakon 2000., za koju svi vjerojatno mislili da će bit nešto kao Odiseja u svemiru:)) pozdrav i hold on! :)
Danas je dan kada dižem ruke nebesima, nečem što je veće, višlje, prostranije, jače, ali milostivo.
Stojim i gledam svijet, gledam mlinove koji se oko mene vrte, kako ubrzavaju, gnječe ljude, ljudi sami hrle u njih, ubijaju se, puštaju se, lica su im siva, umorna, misle da izlaza više nema.
Sve više ostajem po strani od svega.
I sve više shvaćam svoju misiju.
Stojim i gledam ljude koji se gube, virovi ih nose, neki mi pruže ruku, ja ih ulovim, jedno vrijeme se čvrsto drže, ja ih ne ispuštam, ali odjednom sami odluče pustiti se.
Ne razumijem zašto se ljudi danas ne bore. Zašto se puštaju. Zašto staju.
Pokušavam shvatiti, ali ne razumijem njihova kriva doziranja, kriva davanja energije, kriva slušanja, krive i nerazumne ciljeve.
U proteklih 20 sati doživjela sam stvarnosti triju katastrofalnih životnih priča ljudi koji su tražili da im pomognem iako sa brakovima nemam veze, ničijim, nikad bila blizu toga.
Kao točka na i na kraju svih tih priča ukazalo se božanstvo u obliku 190 i nešto, prekrasnog novog klijenta firme, visok, skladan, savršenog lica, pravo muško koje se danas vidi samo u modnim časopisima. Oženjen. Kolegice su titrale, smješile mu se, unio je neku ljepotu u sumoran ured, pozitivnu uzbuđujuću vibraciju. Rijetki su prekrasni ljudi od kojih ti zastane dah. Kao što je bio ovaj dečko danas.
Što sam ja radila?
Stajala mrtva hladna naslonjena na rub štoka od vrata, gledala ga, upijala, posebice zlatni prsten na njegovoj lijevoj ruci. Dok su ostale titrale, ja sam mrtva hladna okrenula glavu od njega pomislivši: "Veći i jači od mene sigurno nisi"
On je nešto što bih ja samo za doručak pojela, toliko lijepo, a meni totalno nezanimljivo.
Ali opet, mislim se, ajde, barem na sekundu ljude je nešto razveselilo.
I to je nešto u ovoj zaglušujućoj buci svijeta.
Čuti sebe je velika stvar.
Vidjeti drugog još veća.
Za koji tjedan imat ću 35. Često sam se znala zatužit kako ničeg smislenog nemam u životu, djeteta, muškarca...
No odmakom vremena vidim gdje sam, vidim suludost ovog svijeta, vidim roblje i okove.
Dobar je osjećaj kad imaš svoj mač kojim možeš silovito udariti o kamen.
Dobar je osjećaj kad možeš zvijer podvest pod svoje.
Dobar je osjećaj kad si drugačiji od drugih.
"Drugačija si"
Znam.
Dolazi moj svijet.
Vjerujem da je najbitnije biti svoj i takav ostati do kraja, ali može se ostati svoj i uz nekoga, samo taj netko mora biti jednako svoj:) Ili u prijevodu, nikad mi nije bio cilj nać tipa, oženit se, imat brdo djece ( dapače, bila sam uvjerena da nikad ni neću ) Ali eto, život je pun iznenađenja ( ne, nisam se ni oženila ni rodila, samo sad već mogu s priličnom sigurnošću reć da vjerojatno oću...:) ipak, najbitnije mi je da me on voli takvu kakva jesam; tvrdoglavu, sa čvrstim stavovima, koja bi si radije odgrizla ruku nego šutila o nekim stvarima:)
Drago mi je da sam ga našla, jer vidim koliko mi je zapravo falio ( ne muško kao takvo, nego baš on ), ali da ga nikad nisam upoznala, vjerujem da bi našla neku drugačiju sreću u životu, koja ne bi nužno uključivala muško biće:) Samo, moram biti iskrena pa priznati, falio bi mi ovaj osjećaj ljubavi koju osjećam prema njemu i ove koju mi on svaki dan pokazuje... zato ne mislim da trebaš vezu/ brak i sl. izjednačit s gubljenjem identiteta, nego baš suprotno, nać osobu s kojom ćeš moć bit svoja kao i do sad:) ( 'ko zna, možda u avionu? )Sretan put!
i meni će za koji tjedan rođendan. i baš si me podsjetila kako je dobar osjećaj kad imaš svoj mač kojim možeš silovito udariti o kamen. pozdrav drugačija.
LEV ne osjećam da gubim identitet s njim, nego da možda nisam potpuna bez njega, onaj konstanti osjećaj da nešto fali, kockica mozaika koja se mora popuniti, suborac koji će te barem imalo pratiti, znanja koja možeš prenijeti na svoju djecu; ITHRI o da, nema boljeg osjećaja kad opališ svojim mačem po kamenu, a ono iskre zafrću i svi se odjednom uplaše pa se unormale i počnu te poštovat, dobro je imati oštar mač, ženske smo i imamo mač hehe :P
A onda te još bolje razumijem nego šta sam mislila:) Najprije sam skužila da si se uspjela uvjerit da ti nitko ne treba ( u šta sam ja ljude uvjeravala jer ni u 25. nisam imala dečka, ali potajno sam ga stvarno htjela nać ). Da te utješim, ja možda imam 27 ( za mjesec dana, hehe ), ali moj dečko ima 38, tako da ni on dosad nije imao previše sreće u ljubavi, kao ni ja, i mislim da smo dokaz da nikad nije kasno ( dobro, nemamo još 70 ali opet...:) ) Želim ti da jednom nađeš svoju kockicu mozaika, jer se potpuno slažem da je puno ljepše u dvoje:)
p.s. ne znam šta ti tipovi čekaju, vidjela sam tvoju sliku! Halo?! :))
Haha:))) ne, jednom si stavila svoju sliku ( iz ovog života:) ) i mislim da si jako zgodna ( možda zato šta sam žensko primjećujem zgodne cue oko sebe i mislim si, e i ja bi ovakvu frizuru, ovakve noge, guzicu ... ma znaš već:) )
E onda hebiga:)) haha, nema veze, i ja sam trenutno ( a možda ne samo trenutno ) nezgodna:) a šta sad, ne možemo uvijek bit zgodne:) uostalom, nije to najbitnije, mislim da smo dovoljno odrasle da to znamo... valjda...:) pozdrav
Kak dosta često pratim glazbene tv postaje nije mi mogao nikako promaknuti kraljevski carski besmrtni jedan od najnovijih Madonninih "Celebration".
I kad mislim da me u muzici ništa više ne može iznenaditi, i kad mislim da me ona više ne može iznenaditi desi se jedan Celebration.
Celebration mi se do te mjere sviđa da sam se ponovno vratila u prošlost.
Nekoć davno kad sam bila mlada... shit koji mi je vrag, donedavno...shit koji mi je opet vrag, u glavnom dosta sprdanja, kad sam bila srednjoškoljskih godina često sam gledala razne muzičke kanale, snimala na video plesne spotove i onda skidala korake iz njih.
I to je neko vrijeme išlo tako skoro svaki, al svaki dan.
Došla sam do toga da mi je jedan Jackson bio šala za otplesat, petljala sam se u break dance, kad bi mi bio gušt vrtila svoju dugu kosu ko metalci, hip hopala, repala, house, dance, jedino me balet neš nije išao iako sam i na to išla u najmlađim danima, čak se nešto sjećam da sam u nekoj predstavi čak i glumila i tad smo mi curice sitne prvi put dočepale se nečije šminke i namazale usnice jarko crvenim ružom i tako izašle sve velike na binu.
Od malog crvenog ruža do današnje zvijeri crvenoružih usnica koje opet skida Madonnine korake.
Spot sam strateški promotrila sa više pozicija i odlučila da kak mi puhne jedan dan ću biti Madonna u visokim štiklastim čizmama i uskoj kratkoj haljinici sa mojim pretamnim Dior naočalama na nosu i jedino se nadam da neću takva di opalit krivo dok ju budem oponašala pa da mi ne ode staklo na regalu u sobi. No mislim da ću poduzeti preventivne mjere u svezi glede toga kak ne bi bilo zgodnih staklara u mom stanu u dogledno vrijeme.
Druge pak dane, ovisi kak mi puhne kak se probudim, obući ću svoju najskuplju fensi šmensi trenirku i glumiti one ostale likove iz spota koji skaču kroz cijeli spot. A kak od nedavno opet idem na yogu sve se lakše krećem i okrećem tako da već sada vidim da neću imati problema kod nekih okreta.
I moram priznati da je ovo prva stvar koja me nakon dugo dugo vremena jako jako veseli.
Već kad sam bila na prvim godinama studija znala sam frendicama plesat kad bi se našle. Bilo je to doba stalnog druženja, smijanja, pričanja, pijenja, pravi fax dani opušteni bezbrižni, svaki drugi treći dan kod nekog neki mini party, ništa nismo učili. A kak je uvijek bilo muzike meni vrag jednog dana nije dao mira i ja počela opet sa mojom starom zabavom. One bi sjedile i brbljale, i sad sam se sjetila da nisam samo pred njima plesala već i pred nekim drugim svojim frendovima kasnije, u glavnom, ljudi normalni bi sjedili i brbljali, a ja bi se uživila i plesala im cijelo vrijeme, od Džeksona na dalje, isprva su pišali od smijeha no kasnije kad su vidjeli da me krenulo bilo je situacija da su se i oni učili. I ta vremena ću uvijek pamtiti kao najextrija vremena u svom životu.
Kasnije kad sam završila fax, počela raditi sjećam se prvog posla i da sam svaki vikend bila u discu s kolegama, tamo su me čak sa zanimanjem gledali kad bih cupkala na house. Bilo je dosta dance freakova pa mi je bilo genijalno gledat korake drugih. Sjećam se jednog dečka duže kose u sakou, onako malo stil 18. stoljeće neka cifrasta košulja kak je stajao na nekoj nadbini i plesao da mu Riki Bladi Martin nije ni na kilometar od njega po plesu. Ozareno sam ga gledala i vjerojatno su mnogi pomislili da mi se tip sviđa, a ja sam gledala kak se izmiče, kako radi korake, kamo mu lete ruke spretno i koordinirano. Ma divota za gledat i živit.
Ako niš drugo barem ću jednog lijepog dana u budućnosti svojim unucima, praunucima, prapraunucima pričati "Znate, vaša baka, prabaka, šukunbaba je nekad plesala na Prodigy..."
Nekoć davno sam pisala kako je u biti došlo do Jednostavne.
Čitam danas jednu blog koleginicu da malo parafraziramo koja između ostalog zna i dan kad je otvorila svoj blog i napisala svoj prvi post.
Za razliku od nje ja se točnog dana ne sjećam, ali mislim da je to bilo prije nekih 6 godina čini mi se, negdje u veljači, ožujku čak možda i travnju ako me sjećanje dobro služi.
Grozim se i nisam obožavatelj raznih društvenih servisa tipa fejs, tviti i ostalo jer iz određenih razloga najviše od svega volim svoju privatnost. Ali kak sam uspjela doći do bloga i Jednostavne?
Blog the first sam ni više ni manje otvorila sa jednim reakcionarnim pismom upućenim jednom primatu koji mi je onda prije 6 godina poprilično učinio žao. Danas naravno da ga sretnem smijala bih mu se naveliko, eventualno ga ulovila za ruke i tresla ga kao krpenu lutku i samo mu rekla čovječe sredi se više.
Ali kad si mlad i neuk i dug je put pred tobom do Isengarda pa onda pišeš raznorazne litanije po netu.
Imala sam još par takvih proglasa po svom blogu, ali danas takve stvari rješavam puno efikasnije putem raznoraznih odjevnih predmeta.
U to doba uopće nisam kužila što je to blog, slike jedva da sam znala stavljat. Čak nisam ni pisala jer moj cilj je bio postignut, pismo je objavljeno i ja sam imala određenu satisfakciju na svojoj strani.
Gledajući druge blogove tada pomalo sam počela vidjeti mogućnosti koje pruža piskaranje po blogu neke dane. To moje viđenje kretalo se u smjeru vježbanja literarnog izražavanja, rješavanja dosade, a najčešće bezgraničnog glupiranja i uveseljavanja ljudi koji bi slučajno nagazili na moj blog.
Jedno vrijeme imala sam uspješno izgrađen brend "Jednostavna". Među čitateljima su mi bili pretežno dečki koji su najčešće voljeli kako bih ih ja znala propisno opandrčit na neke njihove komentare, a što je najgrotesknije bilo u mojim postovima sam pretežno ogovarala baš njih pripadnike muškog roda. Tada je to bilo tako. Jer su mi muški tada bili poprilično zanimljivi. Ne kažem da ni danas nije tako, ali eros danas nalazim i u drugim stvarima, a ne samo u njima.
Logosa je sve manje čini mi se. Ne znam dal je to dobro ili loše.
Zašto Jednostavna?
Jednostavna je nastala na temelju mojih dugogodišnjih misli, dugogodišnjih misli koje su bile krive, misli o ljudima i da su dobri, misli o dečkima i da me vole, raznorazne krive maštarije, želje koje se u stvarnostima nisu pokazale nikako točne. Kako su me te misli poprilično na kraju ubijale i uništavale jednog lijepog dana jednostavno sam odlučila prestati razmišljati o svemu. Barem ne u onolikoj mjeri koliko i prije. Drastično sam reducirala svoje misli o svemu.
Jednostavna i iz razloga mojih frendica kojima je sve uvijek bio i bit će problem. Idemo u šetnju? Joj koje ću cipele obući? Idemo na more? Joj kaj da ponesem sa sobom? Idemo u kino? Joj ali vani pada snijeg.
I rekla ja ma neš ti mene više zezat i eto Jednostavne.
Da citiram Morgana Freemana kao predsjednika Amerike u onom filmu kad asteroid opali u Zemlju, I wish...I wish...I wish odnosno željela bih da moji blogovi zabavljaju ljude, ali isto tako da i dodam neku ljudsku notu i komponentu gdje realno progovaram o svemu oko nas.
Moji blogovi nikad nisu vođeni mišlju o intelektualnim rasprama u kojima bi smo se napinjali o tome jel Milinovićev Zakon o umjetnoj oplodnji ispravan ili neispravan (po meni ispravan a ako vas zanima reći ću vam i zašto) ili koliko današnje društvo i u kojoj mjeri razbija nukleus obitelji, znači figure mama tata dijete i njihovu povezanost. Tema je puno, ali na mom blogu ipak želim da se ljudi odmaraju, nasmiju, popljuju me ako to žele, argumentirano ili neargumentirano meni svejedno.
Jer blogove nikad nisam pisala u cilju skupljanja komentara ili dodvoravanja bilo kojim strukturama.
Ne, pišem jer mi se piše. Jedino mi žao što su mi blogovi počesto prizemne niske svijesti što s obzirom na sakupljena znanja ne bih trebala izražavati. Ali opet i ljudska ćud je prije čud nego ćud.
A i vremena su sve brža, imam tema za pisanje more, ali kad ih stavim na screen zvuče nisko i blesavo za nekog od skoro 35. A kako se i sama grozim shit trash tvorevina sve to na kraju završi u deleteu.
Jedina nada mi je da ipak postoje ljudi koji u mojem blogu pronalaze nešto dobro, što ih relaksira ili radi nekih mojih riječi da im je barem malo na tren lakše.
Mogla bih pisati komedija blogove, ali gledajući sebe svaki dan i postotak glupiranosti u pojedinom danu ipak se moram odlučiti za malo ozbiljnije tonove, hrabrije suočavanje s ovim svijetom.
Tko je u biti Jednostavna?
Mislim da samo dvoje ljudi odavdje otprilike zna tko sam. Tj. znaju kako fizički izgledam prek slike, dok poptune informacije o meni im nisu dostupne.
Jednostavna voli životinje, posebice mačkiće, voli i malu djecu, a i onu veliku, u ovom životu voli i muške, a najbolji porno joj je Black Hawk Down, voli i kremaste kolače koje neki put gricka uz heavy metal muziku, voli more i sve povezano s njim, i razmišlja često o uniformi.
jednostavno te nije lako procijeniti nisi ni malojednostavna iako si se pronasla ilisakrila iza te jednostavne,,,,, pišeš literarno ok zašto ne pokušaš da napraviš neki roman
Ne mogu se pohvaliti da sam ikad upoznala ljubav u životu.
Da me netko primio za ruku, bio sa mnom, bez uvjeta.
Grubo to zvuči. Bez ikakve sofisticiranosti, mekoće, sreće...
Ona prava potraga za ljubavi možda još nije počela.
Jer počela sam se osjećati siromašnim čovjekom.
I usamljenim.
Usamljenim ne iz razloga imati nekog pored sebe.
Usamljenim u dobivanju trenutaka na dar da možeš to sve osjetiti.
Da se netko tamo gore odluči darovati ti takav jedan trenutak samo da to osjetiš pa makar prošao i u sekundi.
Imam osjećaj kao da sam stoljećima sama u ovome svijetu.
Da sam to osjetiš, da to sam imaš priliku iskusiti.
Ne znam da li se to može izazvati, ali mislim da to mora doći, ne može se umjetno stvoriti.
Svijet osjećaja nikad nije živio po naredbama.
Sve više imam želju sjediti i ne tražiti više ništa, puštati da vremena prođu, svjetovi se promjene, i možda tada tamo negdje jednom u nekom drugom dalekom svijetu od ovog sve se preokrene.
Vrijeme u tren prođe, dosade nema, ali zapitaš se "Postoji li nešto drugačije?"
Kao da se moraš iz svega istrgnut da bi osjetio nešto.
Jesmo li sami krivi ili ne možemo sami protiv svega?
Ili smo mi u ovom vremenu odabrani da odigramo druge iz točno određenih razloga zbog promjena koje se moraju desiti.
Želim osjetiti dodir oči riječi osmijeh san sunce kišu vjetar lišće snijeg cvijeće...
Guano Apes i legendarna Sandra naše gore list me uvijek oraspolože.
Billy Talenta bih u krevetu. S Guanom bih se voljela družiti, piti po barovima, svirati svirku, raspredati o smislu života. To su vjerojatni jedini s kojima bih raspredala filozofske raspre. Koje inače ne podnašam ni pod razno.
Sve je vrlo jednostavno. Kratko, jasno, nema kompliciranja, osim sivog svijeta emocija koji ne može biti ili crn ili bijel.
Što je život? Ja sam ja, ti si ti, svi smo ja. Možda je život svaki dan i trenuci u njemu koji nam pokazuju stargate i prolaz u svijet iz kojeg smo došli. Trenuci kad se u nečem nekom osjeti površina nečeg drugačijeg koja se koji put otvori i nestane a mi je zbog brzine života sve brže zaboravljamo. U ovom milijunskom gradu često osjećam kako stojim nasred njega i gledam ljude kako jure oko mene po njemu. Nekad me to užasavalo, sada to nekako gledam puno mirnije s izvjesnom dozom nekakve zen kontrole. Točno osjećam granicu mojeg svijeta i mojeg svemira. Točno osjećam kako svakim udahom hodam dublje nego milijun ljudi ovoga grada. Neki put osjećam prolaz duhova mojih predaka. Možda je meni tako jer imam život samoće sa mnom. Nisam se nikad zavjetovala za nešto. Neki put se pitam živim li ispravno? Stvaram li svoju religiju? Neki put se osjećam kao črni potepuh. Drugi put kad vidim za čim ljudi danas jure, što su im mjerila vrijednosti, kako ne znaju biti zahvalni, tada se pak osjećam kao neko faking čisto svjetlo ovoga svijeta. Ovo ljeto dok sam plovila gledala sam u osamljenu kuću jednog ubijenog čovjeka. Komunisti ga zatukli negdje nikad mu grob našli. Dok se riba zabavljala s mojim mamcem gledala sam zidove njegove kuće pitala ga gdje je. Kao da se moraš stat tamo i biti neko vrijeme. Kako bi legendarni kliše Aaragorn rekao: "Ne bojim se smrti"
Jednostavno jednostavna :)
idem, skrenem, pa se vraćam,
opet skrenem, skrećem,
skrećem, pa se opet vraćam, pa idem idem, pa opet skrenem,
i onda se vratim :)
