Osim što me polako pritajeno počinje živcirati ovo produženo ljeto.
Polako shvaćam zašto je ljeto tempirano na 2, 2 i pol mjeseca godišnje.
S druge strane u ovom trenutku teško mi je zamisliti slijedećih oko 9, 10 mjeseci hladnoće i zatvaranja prozora, življenja u zatvorenom ako opet opali ona tvrdokorna zima kao što je bila ova potonja.
S treće strane i još mi jednom "smeta" ovo ultralijepo vrijeme jer jednostavno više nemam fizički vremena odjuriti na more i loviti ribu, pardon po novome ugore koji su ove godine zauzeli mjesto ispred onog jednog zubaca koji me zdušno čeka da mi svake godine otkine barem jednu norvešku udicu.
Uz svo to ljetašce oko mene nešto mi danima ne izlazi iz glave, a ne mogu otkriti razlog zašto.
Jurih jedan dan nesmetano centrom grada kalkulirajući u glavi štošta obično nevažno.
Žensko kao žensko naravno da uz kalkuliranje gledaš i izloge, čisto informativno, naravno, no.
I prođem pored jednog branda odjeće za mlade, pardon mlađe od mene :P, i ugledah izlog tog brenda.
Lutkice ono standard insekt stil, odjeća broj 32 na njima, ili manje, odjeća otprilike za one od recimo 17 do 24 godine negdje, a ispod tih lutki u izlogu enciklopedije i to šuplje.
Oslikani karton, izvana imitacija zlatnog uveza i slikopisa, kad se pomakneš par stupnjeva na jednu ili drugu stranu vidiš da je to najobičniji šuplji karton.
Ne kužim.
I prek posla moram donekle pratiti trendove u brendiranju i reklamiranju, ali koja je poanta tih šupljih enciklopedija.
U čemu je štos?
Ja ne kužim.
Svako malo razmišljam o tome, ali uvijek imam isti proces u glavi, vidim izlog i tu slika staje.
Jel to krajnji učinak na potrošača?
Vidiš te šuplje enciklopedije i toliko te zaljepe da samo o tome razmišljaš i o ničem drugom više.
Ako to i jesu nove strategije marketinga moram priznati da su poprilično uvrnute.
Ili poruka nije upućena meni koja sam zalutala uz taj izlog već mladima koji tu odjeću kupuju.
"Uz našu odjeću ne idu škole"
"S našom odjećom možeš sve, s enciklopedijom baš i nismo sigurni"
"Mi smo in, enciklopedije su out"
"Naša odjeća ide uz enciklopedije, ali samo ako su šuplje"
Hm.
Imam osjećaj da sam opet upala u jednu od Seinfeldovih epizoda...
A možda dućanu toliko loše ide da nema novaca da si kupi prave enciklopedije...
ha- vjerovatno je točno sve što si napisala. i ništa. ne vjerujem da su uključivali mozak što se praznih enciklopedija tiče, samo su ih imali negdje na skladištu. pitajbogazašto.
Uvijek me iznova fascinira hipnotiziranost pripadnika muškog roda dok uredno poredani u kakvom kafiću bez treptaja oka netremice bulje cijelih sat i pol u televizor pod plafonom na čijem ekranu drugi muškarci trče po travi i guraju ispred sebe okrugli predmet.
Za 30 milijuna EUR.
Čovjek bi bio lud da odbije gurati okrugli predmet po travi sat i pol dok mu netko nudi 30 svjetlosnih milijuna EUR.
Ma koliko to glupo zvučalo.
Još mi nevjerojatnije zvuči događaj od prije par večeri kad smo tata i ja u jednm 21. stoljeću putem radija pratili utakmicu Dinamo - Hajduk, prijenos koji baj d vej uopće nije bio loš, čuješ sve petarde sa stadiona i komentare navijača pored radio kućice.
Kad sam došla studirati u Zagreb kao mladi naivni brucoš HRT pretplata je bila 48.
Danas je 80.
Za što?
No večeras i ja moram glumiti ranije spomenute hipnotizirane muškarce jer ću honorarno raditi kao Mićo Dušanović za "bivšeg" i njegovu ekipu koji su poslom u inozemstvu i ne stignu pratiti večerašnji sraz pa me dopalo pratiti to guranje predmeta i pisanje sms-ova sa opisom situacije.
Danas se cijeli dan pitam ima li i Real Madrid svog Zdravka Mamića?
Ima li svaki nogometni klub na svijetu svog Zdravka Mamića?
Ili smo samo mi endemi po tom pitanju?
Nafrljit ću moj elcede skrin, no procjenjujem da ću gledati oko 65,4 % jer mi je trenutno bitnije informirati se o predstojećem tečaju pletenja i heklanja na koji sam se upisala i kojem se total veselim.
"Bivšem" je taj moj upis bio urnebesno smiješan, a onda se uozbiljio i zamolio da mu ispletem džemper sa Lacoste krokodilom.
Ja sam mu rekla da samo antihrvati tj. puke seljačine nose majcu na zmajića, što uostalom možemo vidjeti svako malo u intervjuima sa svakakvim likovima iz našeg javnog nedobrog života.
Zašto nitko ne nosi MTČ majce, odnosno majce izrađene u hrvatskim predionicama.
Evo naš vrli gradonačelnik je mogao Usainu pokloniti recimo Pounje majcu.
Mislim bez šale.
Naravno da mu neće pokloniti kakvu baby doll ili pidžamicu, ali zar se za ovakva svjetska čuda koja su nas odlučila posjetiti nije moglo nešto svjetski svemirski izdizajnirati i pokloniti kao prigodan poklon suvenir i time i promovirati našu zemlju.
Ah, pustih li mojih priča iznova.
Ona naivna brucošost od prije kojih sad već skoro džizus 20 godina izgleda da me još uvijek nije napustila.
Na žalost na Usain Bolta sam se malo prekasno sjetila iti kad su sve karte već dobrano bile rasprodane, no mogu se pohvaliti da smo frendica i ja jučer uz dobro pivo cijeli sat i nešto gledale u šumu iza koje je trčao Usain Bolt na Mladosti.
Tko se još s time može pohvaliti?
Trebaš biti faca i gledati u šumu iza koje trči Džamejka.
U gledanju šume jedino nas je diskretno ometao ljubazni konobar koji nam je skrivečki gurao svijeće na stol radi romantike iako smo mu mi uporno tvrdile da nismo gay, a kad bi se udaljio premjeravale smo njegovo tijelo i guzu i oblizivale se kao mačkići u reklami koji iza stakla gledaju mačje keksiće.
Ništa idem se spremati za tv prijenos u inozemstvo uz koji ću proučavati pletenje i heklanje, čitat neku od svojih knjigica, sms-at se i s frendicama i izvještavat "bivšeg" o situaciji na terenu.
Da dragi muški.
One reklame za ženske uloške su sve istinite.
Možemo mi to sve odjednom.
muški mozak u principu funkcionira po sistemu crno - bijeli svijet, nema sive zone, daš muškima da gledaju nogomet ili loptu u ruke i možeš proputovat svijet, a da to uopće ne skuže, ma šta je u tom nogometu?
Nisam mogla da se ne osvrnem na nešto što me zadnjih dana zgražava po medijima.
Letim po portalima i na nekima od njih vidim oglas roditelja koji kao u šali prodaju svoju kćer nota bene maloljetnu jer im rata kredita u švicarcima raste.
Sad mene interesira šta u ovoj državi u ovom trenutku rade socijalne službe, inspektorati, državna zaštitnica djece, policija i ini koji su zaduženi za skrb o nemoćnoj djeci koja su još uvijek premala, nisu poslovno sposobna, nisu punoljetna da bi sama privređivala za život i bila neovisna o svojim roditeljima.
Sama pomisao da netko dođe na takvu bolesnu ideju da svoje dijete pa makar i u šali na ovakav bolestan način eksponira cijelom svijetu stavljajući ga u negativan kontekst trgovanja djecom što za sobom implicira trgovinu organima ili sexualno iskorištavanje u meni izaziva samo jedno veliko gnušanje, gađenje i pomisao na prijavu nadležnim organima.
Sagu o švicarcima pratim onako usput, više sam čitala mišljenja ekonomskih analitičara o tome, nego jadikovke tih luzera koji su uzeli kredite u valuti s kojom se baš i ne operira na ovim prostorima.
Kad se nešto desi uvijek pokušam sebe postaviti u poziciju ljudi koji su kao oštećeni.
Gledam dvoje svojih prijatelja s obiteljima koji imaju stambene kredite.
Oboje relativno mirno spavaju, rata im ne divlja i jedini im je rizik da se njima nešto desi ili da ne ostanu bez posla.
I jedan i drugi su se odlučili uzeti kredit preko stambene štedionice. Imali su plan prije uzimanja kredita, štedili u stambenoj štedionici i na kraju podigli kredite i sad su relativno mirni u otplati.
Nema rasta ili pada rata, točno znaju šta, kad i koliko moraju platiti i što ih očekuje.
Znači ljudi koji su uzeli rate u švicarcima imali su izbor kad su se odlučili uzeti baš taj kredit. Nije da su imali jedinu opciju na raspolaganju baš taj kredit u švicarcima.
I sad očekuju da se za njihove osobne probleme bori i njihove osobne kreditne rizike zalaže netko drugi.
Po toj logici idem se ja sad upisati na neko elitno sveučilište kako bih stekla doktorat u struci i sad kad mi to elitno sveučilište u dvije godine poveća školarinu 200 % ja ću odmah dignut slušalicu i nazvati Čobija ili Bajsa i reći im Pomoz` Čobi pomoz Bajs kaj da delam?
Znam da će se sad ljudi koji su s tim švicarcima zaduženi odmah dignuti na stražnje noge i početi drviti Vlada je trebala ovo HNB je trebao ono.
Da trebali su oni puno toga, ali još uvijek nisu.
Poljoprivrednici dobiju traktore, poticaje, jel ja dobijem poticaj iz proračuna za doktorat?
Mislim meni je to isto u sklopu posla.
Mobilni operater mi je kod uzimanja nove tarife prešutio pol stvari, pa sad plaćam skoro 100 kn više na mjesec privatnog moba i šta ja ću se sad buniti jer se nisam na vrijeme i dobro informirala o toj tarifi.
Nije da nisam operatera zeznula na drugi način, ali o tome psssst ;)
Mislim i bakica na cesti zna da ako digneš kredit u stranoj valuti da tečaj može ludo skakat ludo padat, a kad se u obzir uzme naša vrla ekonomija u kojoj je ama baš sve moguće mislim čemu onda na kraju ta cijela halabuka.
I prodavanje djece. U šali, Kao :(
Nadam se da većina onih koji dižu kredit jako jako dobro pročitaju svu dokumentaciju, i ono pisano sitnim slovima.
Danas barem imaju dostupne sve izvore za informiranje, od banke, interneta, iskustva drugih ljudi, čak i osobnih financijskih savjetnika, nije da se nisu mogli informirati.
Svakako treba preispitati što se s tom valutom dešava, da li je došlo stvarno do nekih anomalija, ali mislim da je to prije odraz svjetskih kretanja, na koje ne znam koliko mi sami imamo utjecaja.
S druge strane svim tim zaduženima u švicarcima dala bih osobnog financijskog savjetnika koji bi im preroštao kućne financije pa vidio gdje se mogu napraviti uštede, da li se u Konzumu, Intersparu kupuju gluposti, da li se ima iPhone, kakav se auto vozi.
Neki će reći to je pravo na život.
Je.
Ali ako želiš nešto za što nemaš dovoljno novaca pa se crnom mukom moraš zadužiti kod lihvara pa onda valjda kombiniraš gdje ćeš što smanjiti kako bi imao dovoljno novaca za otplatu kredita, čak i ako ona raste, jer potpisao sam naravno kredit u stranoj valuti čiji tečaj može varirati i nepovoljno.
S druge strane postavlja se pitanje i tih drugih dužnika sa kreditima u drugim valutama čiji tečaj isto može varirati.
Iskreno se nadam da neću otplaćivati nečiji kredit u švicarcima jer ionako imam dovoljno svojih briga.
A roditeljima koji i u šali prodaju svoju djecu preporučam da sebe stave u promet umjesto svoje potomke, debele žene će dobro proći u Turskoj, neka se može dati i Gadafiju ili kakvom šeiku, a muškarci bi mogli malo do Hollywooda na njihove ceste.
Ukusi su različiti.
Čak i kod biranja zaduživanja.
Dugoročnog.
Danas dignimo visoko čaše ne samo za boljitak lijepe naše.
Objesila sam zastavu.
Samo radi njih.
Koji su usamljeni, neshvaćeni, bore se sa PTSP - om, depresijom, ružnim i zlim mislima.
Samo radi njih koji su bili u srcu tame.
I radi onog u što još uvijek vjeruju bez obzira na sve.
Ante sretan ti Dan domovinske zahvalnosti!
Jučer je bio petak.
Išla sam doma s posla u divno polupraznim tramvajima i isto takvim ulicama Zagreba, a ono malo ljudi što je prolazilo pored mene obavezno je imalo barem jedan kofer uza sebe sa zamišljenim pogledom u daljinu prema moru.
Zagreb ljeti postane normalan grad, ljudi otiđu, sve je mirnije, ulice su praznije, kafići i dućani su prazniji i još kad bi tako bilo cijele godine bilo bi san živjeti u njemu.
Već bijah na moru, vikendom u obiteljskom ljetnikovcu, malo se jesam odmorila, no polako je to postalo neka vrsta umora.
More nevjerojatnih 28 C, no fresh, plaže pune svakojakih ljudi, ležiš ko sardina na roštilju, postaneš živi radijator, baciš se u more, a tamo što dublje roniš sve je toplije i toplije.
Odmor bi trebao biti odmor bez interakcije sa drugim ljudima.
"Bivši" je hiperaktivan i odlutao je svojim putem istraživati okolinu nakon mora dok sam ja ležala na plaži s ostalim smrtnicima kao npr. tri usidjelice od kojih 40 i nešto koje su ležale do mene i glumile Sex i grad sve uređene i na plaži, a nijedna nije imala više od 149 cm, al iz njih je vrištala iskompleksiranost uz blještave mobitele i kostime, a sve oko sebe su kritički promatrale, samo ne znam što imaju kritizirati na taj svoj izgled i godine u kojima više baš i nisu za nešto s takvim stavom, dečko i cura u vezi u kojoj on govori "Tko ti je rekao da smiješ govoriti?!", mama i tata s malom djecom koji su svojim razgovorom htjeli svima ostalima na plaži dati na znanje da im djeca imaju Dior outfit i na plaži, dvije mlađe cure koje su pušile na ručnicima (to nikad neću skužiti, vani plus 40, a one udišu vrući dim) i na plus 40 nikako da smoče kose jer bi im neka frizura koje uopće nisu imale kao propala, pirsinzi sa dijamantima, afektirano damsko ponašanje (gdje je u tome cigareta?), sve u svemu jao jao jao.
Od tog dana sam zaključila da više nikad neću ići na plaže već samo na stijene.
Valjda je zato "bivši" tako brzo utekao, skenirao ih je prije mene, a njemu još više nego meni ne treba takav zamor.
Znam, javna plaža, ali odmor bi ipak trebao biti odmor.
Kupio mi je i ENC da prije stignem na more, ali taj super ENC kojeg toliko reklamiraju čini to da ti dođeš na ENC izlaz pa ne radi, ili te skrene na običan izlaz pa se tamo teta u kućici prvo radi blesava da smo ušli, al nikad izašli, onda kao riješi problem, a ja se na kraju pitam zar se u ovoj državi baš na svemu mora krasti?
Zato već par godina na godišnji idem krajem ljeta, nemam više živaca za ljude.
A najrađe bih na godišnji u studenom kad nema ljudi i kad bi još zrak i more bili topli nitko sretniji od mene na ovome svijetu.
No ove godine bi me čak zanimala i malo drugačija vrsta odmora.
Nikakvi Karibi, Maldivi ili slično. Da imam vremena možda bih se tamo i zaputila, ali sjeverni Jadran poprilično zadovoljava moje ljetne ambicije.
Ove godine sanjam o odmoru u mojem rodnom gradu.
Vjerojatno ga neću tako provesti, ali sanjam da sjedim na stablu pored moje kuće, hodam ulicama mojeg grada, pričam sa ljudima u mojem gradu, budem u mojoj kući u kojoj sam odrasla.
Što više starim sve me više vuče moja kuća i sve više sanjam o povratku.
Mislim da je svatko od nas ipak doma i svoj tamo gdje je odrastao.
Jedino tamo znamo tko smo i jedino se tamo stabiliziramo.
Znam da moje mjesto meni preko godine ne nudi puno, zato vjerojatno svi bježimo u veće gradove.
Kad si mlad i blesav treba ti veći grad da sve probaš i kušaš, kako stariš afiniteti ti se promjene. Jer si sve probao i kušao.
Barem jedan dio nas koji nismo do te mjere opterećeni da moramo tamo nekog Stiga odmah pročitati i juriti u kino vidjeti film jer inače nismo IN.
Uvijek će me fascinirati s čime se sve ljudi opterećuju, kako se ne znaju sami zabaviti, kako ne vide sitne ljepote i na koje se sve načine moraju dokazivati i pokazivati drugima.
Sva sreća da u mojem Peyton placeu nikad neće biti tako.
Mene samo zanima u kojem si ti to primorskom mjestu odrasla a da nije upravo ovako kako si nabrajala... jer ja sam se iz grada ( nije baš Zagreb, ali je Rijeka ) doselila u malo primorsko mjesto, pa se tu susrećem s puno više ovakvih primjeraka sa spomenute plaže, negoli sam cijeli život u Ri vidjela. Ljudi su tu još više opterećeni pokazivanjem šta imaju, koliko ih je koštalo i kako to izgleda prema van. Misle da su tako veći građani, a samo pokazuju svoj primitivizam ( čast izuzecima ). A opet, možda zato šta si već dugo u Zg imaš idiličnu sliku svoga grada kakvog ga se sjećaš... znam o čemu pričam, i meni je ovo mjesto izgledalo potpuno drukčije kad sam bila mala...
ps. za odmor se pak potpuno slažem, meni je ova toplina donijela jedino umor,nikako odmor:)
draga moja LEV ovi na plaži koji su me masirali su bili oni vikendaši koji iz Rijeke dolaze vikendom na otok pa se prenemažu od nemila do nedraga, znam ja kako moji ljudi dole govore po domaću, a kako Fjumani, ima i u mom rodnom gradu prenemaganja, cure napudrane u kaputićima sa kapama profesionalnih jahača na konjima na glavi (??? io non comprende taj stil never), ali u puno manjoj koncentraciji od ljetnih plaža ili centra metropole, drugi put ćemo ti i ja a braceta pa po svim tim mjestima da napravimo jedan zajednički summer report ;)
Mislila sam da u ovom životu nema bladi šanse da se zaljubim ikad u neku žensku, ali i to mi je izgleda pošlo za rukom.
Jedna od mojih frendica koja svira u jednom bendu neki dan mi je spomenula Adele.
Kako sam zadnjih mjeseci luda od raznih obveza gotovo do granica ajmo aplicirat sistem fuckyouall odoh ja u bespuća, nisam stigla motriti MTV i ostale muzičke kanale.
Ujutro kad sam išla na posao znala sam čuti koju pjesmu od Adele, ali nisam imala pojma da je to ona, al već sam slijedeću sekundu motrila vijesti, vanjsku politiku i te fore pa nisam išla dalje istraživati tko pjeva.
No jednu večer opalih jubito i naletih na Adele i toliko se zaljubih da sam sa svojih 672,9 godina opet u tinejdžerskoj fazi i ne prestajem ju slušat kad sam free.
Ženska je čisto savršenstvo, koji Adam Lambert! koji Smashing mouth! Adele rulzzzzzz!
Frendica mi isto rekla da se naprosto zaljubila u nju iako to uopće nije njezina furka i svirka. Ženska je i meni naprosto zakon, prelijepa bucka sa magičnim glasom koju ne možeš prestat ni slušat ni gledat.
Mislila sam da na ovom svijetu čarolije više nema, ali ovo je što je netko uspio izvući na svjetlo dana je čisti san.
A što se inače u zadnje vrijeme pametnog radilo?
Između ostalog igrala sam se lovice s Papom.
Jest da je Papa naš čovjek Ratzi, al brate mili al nas je ta policija navozala po gradu, svako malo su mijenjali rutu da mi je to na kraju do te mjere dojadilo da sam si skoro od jada kupila sladoled i da drugi dan nisam otišla u moj sektor 13 na hipodromu već sam svoje slobodno nedjeljno vrijeme poklonila jednom članu obitelji koji je u zadnje doba sam i zabrinut.
Nije tako nekad bilo kad je naš Johannes Paulus bio živ i vozio se u paps mobilu sve od bajne nam ultramoderne zadnji krik tehnologije zračne luke Pleso.
Ak ne trčim kao stado za našim čovjekom Ratzijem onda uzgajam moje cvijeće koje me čini se najviše razumije. Ja s njim imam poseban odnos, kad izađem iz stana još ga jednom pogledam na balkonu i pozdravim. Danas dok sam čekala "bivšeg" opet sam motrila te moje cvjetiće i skužila da nitko u mojoj zgradi na toliko stanova nema ama baš nijednu biljku da uzgaja osim mene, na van ništa, na unutra ne znam.
I tako, dani prolaze, umjesto da se naučavam po malo kuhati ja čitam enciklopedije o povrću i tako.
Ne znam kad ću odrasti.
A valjda uskoro.
Otkrila sam opet moju strast gledanja američkih filmova iz 50 - tih i 60 - tih pa si sad svako malo vrtim "Kako se udati za milijunaša".
Svaki put kad gledam taj film uzmem kalkulator i pokušavam izračunati koliko vremena treba tim pravim ženama iz tog doba da izgledaju onako.
Ja za sad ne uspijevam, ne znam zašto, možda zato jer sam više mahniti tip koji bi se prije popeo na motor ili na kakvog konja (ako bih imala srca za to) da mi dojuri neg što bih glumila neku putenu sponzor fifsu koja uopće nije sponzor.
I šta ćemo sad.
Slijedeći veliki događaj je godišnji.
Brusim udice po malo.
Ove godine moram uloviti onog zubaca koji mi je već 3 udice maznuo.
Malo sam neš bildala ovo ljeto pa možda ovaj put budem ja jača pa ćemo si kesit zube kad se suočimo oči u oči nadam se.
I od srca se nadam da me barem ovo ljeto neće pomorska policija kao i svake godine zaustaviti.
Moje plejboj bubiz nisu na rasprodaju.
Pa valjda sam se dovoljno najurila za našim čovjekom Ratzijem ovaj život.
A sve radi tih PP.
Šta nisu mene pitali za rutu, bila bih ja dovezla Ratzija prek Mićevca i Kobilića do Pantovčaka i prije vremena.
No...
Bilo mi je teško kad su utvrdili da se u Srebrenici nije desilo ništa.
Bila je to sramota čovječanstva kojeg više nema.
Danas se samo pitam kako je svim onim ljudima koji su se branili, koji su prošli masakre, koji i dan danas pate od posljedica rata, imaju za Božić prazno mjesto vlastitog djeteta za stolom kojeg možda još uvijek traže, svakom onom koji se bori da preživi dan i da se ne ubije nakon zla s kojim se suočio u ratu.
Nije stvar ni lijevi ni desnih, ni crnih ni bijelih, ni onih gore ni onih dole.
Već dobra u svakom čovjeku i zla u svakom čovjeku.
Istina opstaje.
Tko smo mi?
"Potom opazih novo nebo i novu zemlju,
jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja:
mora više nema...
On će otrti svaku suzu s njihovih očiju.
Smrti više neće biti;
neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli,
jer stari svijet prođe...
Tada onaj koji sjedi na prijestolju reče:
Evo sve činim novo.
I nadoda:
Piši: Ove su riječi pouzdane i istinite!
Zatim mi reče:
Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak.
Ja ću žednome dati badava iz izvora vode života.
Pobjednik će baštiniti ovo:
Ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin.
ŠTO SE TIČE
KUKAVICA
OTPADNIKA
ODURNIH STVORENJA
UBOJICA
BLUDNIKA
VRAČARA
IDOLOPOKLONIKA
I SVIH LAŽACA
NJIHOVA JE SUDBINA U JEZERU
KOJE GORI OGNJEM I SUMPOROM.
Prije nikad nisam bila sigurna je li kriv, nije li kriv itd., ali nakon presude, oči su mi se otvorile - to nikad i nije bilo bitno. A moj dragi, koji se borio za oslobođenje ove naše 'države', očito se borio bezveze... on i još mnogi drugi:(
Nedavno sam si kupila Lavove za jaganjce.
Ne nije nikakvo natjeravanje psihopata sa pištoljima već jedan film koji se rijetko spominje, a govori na temu sudjelovanja Amerike u istočnim "ratovima".
Film sam gledala u kinu i od šuba ne skužiš sve dijaloge. Otprilike kao kad gledaš Zapadno krilo, svi glumci sve brzo govore, a gledatelj niš ne kuži. Hm i kako onda tumačiti gledanost te serije?
Valjda nisu svi jednostavni poput mene :P
Film nije ništa spektakularno ni bombastično, niti ne otkriva ništa novo.
Cijeli film se odvija na dijalozima glumaca, njihovim razmišljanjima i pogledima na život.
I cijeli taj film nije extra jer je u njemu sve već viđeno i već znano.
Ali nekad te u životu baš te najobičnije stvari koje čuješ svaki dan i po 100 puta navedu da počneš razmišljati o nečem drugačijem.
Možda se tu radi o jednostavnoj moći ili intenzitetu riječi u našim životima.
Određene riječi zbog rasporeda slova i njihove frekvencije i visine odmah dopru do naših moždanih stanica, druge se pak moraju neprestano ponavljati da bi smo ih prihvatili i spoznali.
Plus dodaš komponentu subjektivnog doživljavanja svega koje opet može odmoći ili pomoći da se nešto prije spozna ili upozna.
Ne znam, to su sve teorije o kojima razmišljam, prateći procese koje pratim na svojem primjeru.
Tako sam i ovaj film pogledala više puta, najviše jer me opušta i jer možda uz naše silne pametne televizijske emisije po programima naših televizija na hrvatskom jeziku uho mi ne može čuti ništa smisleno, novo, drugačije, relanije, iskrenije.
Osim Parlaonice koju svakom preporučam jer u tinejdžerima često leži istina i budućnost.
Samo šteta što ih društvo zamaže i kad krenu u život nisu više ono što se bili sa 17.
Malo tko od nas je.
Mnoge riječi u tom filmu mi se sviđaju kao i pitanje koje Redford više retorički postavlja svojem zamrlom studentu (koji je baj d vej po meni totalno promašen za tu ulogu):
"Možeš li više sa svojim talentima?"
Talent.
SVi ih imamo.
Koje?
Ja znam za par svojih.
Da li sam sa njima mogla više što bi mi pomoglo imati bolji, smisleniji i ljepši život?
To je već teže pitanje.
Nešto što se svatko od nas boji pitati samog sebe.
Promatrajući sve oko sebe, pretežno crnilo koje svakim danom sve više i više buja, pogotovo u mojim mikrookolinama, vidim da ne mogu pronaći puno osoba koji život žive strastveno, s veseljem, jedva čekaju da se probude i krenu u novi dan, imaju stvari koje ih vesele.
Više je to življenje počevši s ponedjeljkom od kojeg se čeka petak i dva slobodna dana za vikend.
Kad opet talente staviš u odnos sa onom "ništa u životu nije slučajno" na kraju se pitaš koja je od te dvije realnosti realnija?
Pitam se mnoge stvari i uz silno naučavanje, njušenje, pitanja, osluškivanje još uvijek nisam našla svoju formulu kako katalogizirati svoje talente i kako ih staviti u funkciju svoje boljeg života.
Vjerujem da to nije posao preko noći.
Pitam se koji je postotak ljudi na ovome svijetu da su to postigli.
Ne mislim tu na bogataše, niti na medije koji nam silno nastoje staviti na nos da su bogati ljudi uspješni ljudi i da se uspjeh mjeri količinom novca i imovine. Oni su pametni, logični, jednostavni, njima je sve lako, disciplinirani su, vjeruju, puni su samopouzdanja, a mi svi ostali smo kao valjda nesposobni.
Mislim da je veće umijeće prehraniti, obući i školovati djecu kad imaš malo novaca u društvu u kojem ne postoje zakoni nego darovati silne milijarde novaca nekakvim humanitarnim organizacijama.
Kako pronaći model upoznavanja sa svojim talentima i kako ih upregnuti u svoju korist?
Koji je tvoj talent i koristiš li ga da ti pomogne?
Jednim okom gledala sam tv dok sam usporedno radila još 3 stvari.
Na televiziji su rekli da je predsjednik Obama odrastao na Hawaima.
Pomislila sam odrastao je na udaljenom otoku, došao na SAD kontinet i postao predsjednik.
Pomislila sam odrasla sam u malom gradiću na obali, došla sam u centar Hrvatske i nisam postala predsjednica.
Ne vjerujem da ću to ikad i (željeti) biti.
Gledam Sudnji dan kako polako stiže i nije me strah.
Biti će ono što treba biti.
Do ovog vremena u životu su mi se pružile mnoge prilike da shvatim tko sam, da znam što hoću, što želim za sebe, na kakve ljude želim trošiti svoje vrijeme, na kakve ne, što gledati svaki dan, što ne gledati.
Polako do potpunosti prepoznajem svoje ljude.
Jedna od mojih teorija se zasniva na omjeru 20:80
U ovim vremenima obitava 20 % nadbića i 80 % škarta i šljama koje će čini mi se jedino priroda svojim silama počistiti.
Kažu situacija nije dobra, vremena nisu dobra.
Promatram iste te ljude koji se žale kako u svojim malim mikrookolinama svakodnevno drugima zagorčavaju život iz motiva prvenstveno vlastite taštine, egoizma, manipuliranja, grabljenja moći, zgrtanja bogatstva, frustriranosti, vlastite nerealiziranosti i koječeg drugog.
Taj isti čovjek poslije kaže političari su krivi za sve, ni ne pomišljajući da imalo promisli što svaki dan radi s ljudima s kojima je okružen, koliko ih maltretira i terorizira.
Na kraju još doda kako ide u crkvu.
Na što ja umrem od smijeha.
Sama konstrukcija vječnog oblika piramide je takva da se vrh ne može izgraditi ako nisi izgradio bazu, odnosno niže slojeve.
Dok se niže ćelije ne preobraze, ne štuju tuđi mir, ne dolaze do nečeg oduzimajući pri tom nekome nešto njegovo, dotle ćemo gledati Sudnji dan.
Nije me strah.
Vjerujem da će doći dan kada će se sve naše boje u nama vidjeti.
Koliko će biti crnih, koliko šarenih, koliko sjajnih, koliko blještavih.
I nadam se da će onda bezdan uzeti svoje.
Moj narod je ipak narod poštenih, časnih ljudi koji štuje svoje pretke junake, koji se ugleda na ono dobro što je bilo prije i nastoji to pretočiti u svoje vrijeme.
Shvatila sam da u našem društvu razumijevanje je nepoznata riječ.
Kad vidim ove prosvjede samo mi se jedna "željica" mota po glavi.
Stati se pred kordon policije u nekom uskom stezniku sa crvenim sjajilom na usnicama u nekim finim štiklama, halterima i s ostalom popratnom ženskom opremom.
Da ja malo stanem i sve ih motrim i osmatram plus par ženskih kretnji čisto da vidim reakciju.
Moja oprema protiv njihove.
Koja bi prpa onda nastala.
Nema ničeg ravnog do ženske energije.
Ništa ne može protiv toga.
Dečki iz policije ne bi znali kojeg gospodara slušati.
Kod mene je proljeće izgleda uranilo.
Da stignem ići u prosvjede vjerojatno bih bila jedina sudionica koja ide u prosvjede čisto da gleda dečke iz policije u opremi.
Ah uživancije.
Priroda je ipak jača od ijedne politike.
Pogotovo ženska.
Opet ne vjerujem da su cure iz prosvjeda imune na policijske dečke.
Žensko srce ipak je jedan veliki duboki ocean. Nije to samo mit i priča.
Zato više ne mrem razumjeti koncepciju Sinjske alke.
S vremenom mi se sve manje sviđa.
Naravno, ne mislim time da umanjujem povijest te manifestacije, sinjske odore koje sam vidjela i u živo, tradiciju i sve to.
Ali ne gutam više prizore trke gdje u publici sjede neke dugokose ljepotice sa muha naočalama koje samo gledaju gdje će zgrabiti kakvo glupo muško do kraja života i alkare koji se prešetavaju kao da su bogomdani. Aj operi suđe i promjeni pelenu pa da te vidim kolika si junačina.
Da se ikad zateknem na toj Alci, a čisto sumnjam da hoću, prije bih se stala pored kakvog alkara i rekla mu: "Momak! Daj meni konja da uzjašem i trčim"
Ne bi bilo bladi šanse da sjedim u publici i divim se kojem od njih i još da mu poslije idem doma peć janjetinu jer će gosti kao doći.
Ne, time ne negiram djelo domaćica i majki.
I sama se veselim tome i jedva čekam biti domaćica i uzgajat djecu.
Neću ni svoje prezime zadržati kao što sve moje "pametne i emancipirane" frendice rade.
Ne, imat ću prezime mojeg muža koje će biti i moje.
To su fore koje malo njih kuži.
"Bivši" mi kaže da mu se zato i sviđam.
Zna ući u moj stan dok ja visim na kakvim ljestvama i šarafim žarulje na stropu ili trčim po stanu sa kakvim šarafcigerom u rukama i montiram svašta. Sto i pet puta sam mu pričala kako sam u ljetnikovcu sama razmontirala, zamjenila i sastavila dvije spavaće sobe, sa svim kosturima i konstrukcijama.
Prošle godine je išao sa mnom i na registraciju auta i gledao me kak to sve radim i pričam se sa mehaničarima u stanici. Na kraju je završio u kazni jer mi je od silnog glupiranja na tehničkom skoro skršio lijevi retrovizor.
Kaže ne bi volio imati ženu koja bi čekala da on sve napravi.
Naravno da s vremenom sve te poslove više prepuštam njemu, dok mu ja krpam odjeću, brinem se dal je toplo obučen, spečem mu kolač koji voli, uživam u tome da se imam prilike brinuti za neko muško.
Iako je izgledalo da je muško glavno u kući, skužila da sam su žene u mojoj obitelji sve bile ratnice svoje vrste koje su bile veće face od tih silnih mačoa kojima su kuhale i dale im djecu. Samo one to možda nisu ni znale. A evolucija je ipak učinila svoje.
Neki dan sam tankala benzin u auto, vidim tip od benzinske se nešto mota, mislila sam čudno ako mi priđe i ponudi se da mi natoči, rijetko se to doživljava, ali nije išao prema meni već do auta s druge strane u koji je tankao. Uđem u benzinsku da platim i imam šta vidit.
Ispred mene neka fufica od 20 kg sa turbo štikla čizmama, dugom naviklanom kosom afektirano se zahvaljuje na tankanju kao da se cijeli svijet vrti oko onog što imamo i ja i ona.
Iza nje ja u mojem vojničkom casual look-u after work, sa isto dugom ne toliko naviklanom kosom, ali sa prijateljskim opasnim smješkom izustivši "petica".
Dobar je osjećaj, ja sam si sama natankala, ja sama to mogu, čovjek s benzinske nek me se boji haha. Ma čovjeku isto paše, za njega manje posla.
Nekak mi se činilo da sam se čovjeku s benzinske ja više svidjela od spomenute fufe.
Ne bih se ni ja libila zamolit čovjeka da mi natanka da sam u kakvoj finijoj obleki i štiklama, makar mene ni to ne bi spriječilo, štikle nisu faktor smetnje za tankanje.
Zato ja jesam za žensku energiju, ali ne fufastu.
Onu čistu.
Jeste do sad u prosvjedima vidjeli gdjegod kakvu fufu?
Uživajte u Foo fightersima.
ma ne ne ne draga ciel, poanta mojeg posta ipak nije moje - tvoje prezime već što nam tamo stoji brdo dečkiju u uniformama, a mi žene ne činimo ništa :/ jedina alternativa je da uzmemo sve što nam život pruža
Ma znam, nego mi je prezime palo na pamet i zapalo za oko. Zabrinjavamo se oko nevažnih stvari, i ne borimo se za ono za što bismo, tj. kad već želimo neku ravnopravnost, nekako ju tražimo samo tamo gdje je lagano i gdje nam odgovara. :)
Jedan od spotova koje smatram čistim savršenstvom je Papillon od Editorsa.
Uz Bitter Sweet Symphony to mi je jedan od najsavršenijih spotova ikad.
Jednostavan, a možeš ga neprestano gledati.
Radnje nema, samo zgodni dečki trčke praznim cestama nekog velikog grada.
Taj spot opisuje ono o čemu sanjam sad već godinama.
Nekad sam se pozivala na Forresta Gumpa sada na Editorse.
Nikad nisam bila fan trčanja, zadnji sport s kojim bih se bavila.
Sada se sve više primjećujem kako razmišljam o trčanju.
Trčanju, bježanju.
Od silne ljudske bijede duha s kojom sam svaki Božji dan okružena.
Neki od vas neke stvari vide samo na običnom televizoru.
Neki od nas neke stvari vide puno bliže od televizora.
I nije više stvar ni djelovanja ni akcije, već zaprepaštenosti koliko ljudi mogu gmizat po zemlji i još im nije dosta.
Moram pronaći onu jednu epizodu Dr Housea u kojoj pacijentu objašnjava što su zapravo zastvarno ljudi.
Rečenica je bila savršena, i savršeno je opisala ljude.
Odnosno misao da su nekad ljudi postojali.
Nekad davno.
Pitam se što se treba ovome svijetu desiti da postane normalan.
Trebamo li završiti kao u The beach kad atomske bombe eksplodiraju, radio emitira svoju posljednju emisiju...
Trebamo li završiti u kataklizmi viseći na komadu zemlje nakon potresa, na kojem nam prijete ogromni valovi koji će u svojoj navali jednom zasvagda očistiti prirodu prljavštine bića koja su se nekad zvali "ljudi".
Nije sve crno, svjetla ima, ali crno preplavljuje svijet sve više.
I kako u svemu tome opstati, preživjeti udarce, kako gledati toj silnoj prljavštini u oči?
Sile su jake, imaju moć, što će biti točka prevrata?
Kada će ih srce zaboljeti jer će osjetiti bol svijeta?
Na Sudnji dan?
Ili mnogo prije?
Počela sam učiti napamet Umijeće ratovanja.
Čekam.
Pitam se od koga ćemo svijet braniti na kraju?
sile nikada neće osjetiti bol svijeta. jednostavno je, ta bol njih ne dotiče jer od njih potiče. i ako i kada dodje sudnji dan, biti će počišćeni i sami sa ovih ulica kojima trčimo svi, tak da ni tad neće osjetit što su zapravo stvorili.
a mi, mi obični, ne možemo od zla odbraniti vasionu u kojoj smo. kao što rekoh, zlo je niknulo od nas i otelo se kontroli. sada možemo samo tričat i osjćat se dobro na trenutak osjećajući slobodu tijela i duha. treba biti umjetnik i taj trenutak razvući na što veći dio života.
Pogledaj zadnjih 15minuta Watchmen-a i sve će ti biti jasno. Uvijek postoje ljudi koji će spašavati druge od propadanja u ponor. To su oni koji isijavaju čovječnost. Ima ih. Samo ih treba znati tražiti. Kad završiš sa Sun Tzu-om pređi na Lao Ce mislim da će ti se svidjeti.
P.S. Ovaj post nema intenciju nikog reklamirati, već samo pružiti neke informacije u svrhu pomoći drugima. Kod mene je uvijek sve naopačke, pa od tud i P.S na početku umjesto na kraju :P
U ova silna recesijska i turobna vremena ponukana sam podijeliti neke moje štedne savjete s vama.
Iako ja mislim da bi se recesija, odnosno melankolično stanje uma ljudi trebalo rješavati baš kroz um, odnosno na način da budeš proaktivan i pronalaziš svakako rješenja kako bi se što bolje snašao u životu.
Naravno da nam je svima ideal ne raditi, a imati dovoljno novaca da živiš život onako kako maštaš, ali budući da smo svi više manje za sada kao u nekakvim "okovima" onda je logično da si ga pokušaš nekako olakšati.
Ja recimo da se kojim slučajem udam, pardon da kojim slučajem oženim Džordža Klunija ili Donalda Trampa tada uz brdo love, upisala bih magisterij, doktorat što li već na Harvardu, imala mali hotel na našoj obali, imala plesni studio i imala dvije ili tri koče na kojima bih i sama kočarila kad bih htjela.
No što je tu je, realnost je "maaaaalčice" drugačija od mog sna.
Budući da mi je u opisu mog rada na neki način rudarenje podataka (ne nisam ništa slično Kalindi iz Good wife), a nisam ni policajac, a ni vojnik, premda uniforme hmmmmmm...... njami njami, no nećemo o tome, to su ipak neke druge sfere :P, onda si i sama rudarim podatke kako bih utjecala na neke troškove svojeg života koji je toliko glamurozan da je to za popzdt od glamura i sjaja :P
Znachi, imamo prihode imamo rashode.
Dok sam radila u inozemstvu, tamo je bilo normalno da si prek tjedna piskaralo u nekom uredu, a vikendom konobariš u nekoj pivnici (što se dosta dobro i plaćalo) kako bi stekao dodatnu zaradu. Na žalost, kod nas legalnih načina dodatne zarade takvog tipa koliko sam uspjela pronjušiti i nema baš, ne spominje se to toliko, a ako ga i ima slabo je prezentirano.
S druge strane, ak ne možeš toliko utjecati na kategoriju prihoda, onda se možeš okrenuti onoj drugoj, a to su troškovi života.
Iako sam kroz život shvatila da je za biti sretan doslovce jako malo potrebno.
Prošle subote "bivši" (nije baš više toliko bivši :P) i ja smo gledali Doru, jer on gleda Doru, a ne ja, al u vezi je bitan kompromis, pa onda i ja na silu gledam Žaka Hudeka. Budući da to nije moj fah, izvalila sam "zamisli da Mišo Kovač ode na Eurosong, izađe u Talinu na pozornicu, počne pjevat, digne ruke, a publika ga u čudu gleda". Umrli smo od smijeha oboje na to. I još smo se složili da bi Mišo sigurno pobjedio s onim brčinama i lančugom oko vrata. Kak nam je Dora dosadila upalili smo si Jubito i vrtili sve moguće pjesme koje su nam pale na pamet od Yerusalem of gold do Aerodroma i Obične ljubavne pjesme i pjevali si što smo htjeli.
Samo jedan od dokaza kak se s malo toga može biti sretan :)
Običnu ljubavnu pjesmuuuuuu običnu ljubavnu stvaaaaar što kraja nema a ni početkaaaaa....
Dakle, što sam ja pronašla, a možda vam može biti od koristi:
1. mobitel - svi ga koristimo kao trikoder iz Zvjezdanih staza, svatko od nas ima barem jednu svoju privatnu telefonsku liniju
A) FRIEND BROJ - bila sam prvo na bonovima, onda sam skužila da mi je prek pretplate doista jefitnije, uzmeš određenu tarifu i pogledaš koliko u njoj imaš besplatnih minuta razgovora, free sms, da li ima opcija friend broja.
Opcija friend broja je idealna za vezu mama, tata i malo dijete koje ima svoj mob, a već je prešlo 35 :P
Sistem stara nazove, mob zazvoni dva put, signal da nazovem jer ja imam friend broj koji besplatno može zvati "frienda", meni mob u torbi ne čujem ga, stara zove na fiksni, ja kažem nisam čula mob jer mi je u torbi, stara !"#$%&/
B) MOJA PREPORUKA je da dobro istražite stranice telekomunikatera i pogotovo tarife koje se toliko ne reklamiraju, jer one znaju biti jeftinije od onog što stalno reklamiraju.
Radi novog privatnog moba uzela sam za Božić novi predivni prekrasni mob, reklama divna, skoro isti troškovi kao u prošloj tarifi, ali hop prvi račun, dodatni troškovi uspostave poziva, 10 kn za onu frekvenciju, sve to bilo uračunato u prošloj tarifi u cijenu, odmah račun za 10 - 20 kn veći. Pa pomnoži to s brojem mjeseci i eto ti višak troškova. Nisam cicija, al čujte, nepoštena reklama, il sam ja to glupa da se nisam mogla toliko informirat o tome.
C) Kad prelazite na novu tarifu pitajte svoje u okolini tko ju ima i nek vam pokaže zadnji račun, da vidite što vam sve mogu nakalemiti na osnovnu cijenu tarife. Jer ruku na srce sve su vam to navlakuše, a na kraju skužite da taj mob kojeg ste dobili za 1 kn, na kraju plaćate kroz tarifu 133 % cijene uređaja da ste ga kupili u dućanu kao aparat. Kao krediti, glavno da se oni osiguraju.
D) Ako imate pretplatu stavite si da vam račun dolazi na karticu ili što već jer onda dobivate neke dodatne free sms.
E) I ako možete koristite slanje sms-a prek kompa dok ste uz komp, ak uzmemo da je prosječna cijena sms-a 0,30 pa ih imaš dnevno prek neta free 15 na stranicam firme kod koje imaš pretplatu, puta 7 puta 4 puta 12 i dođeš opet do uštede.
2. kozmetika - šminke, sjenila, sjajila, torbice, neš bižuterije, mlijeka za tijela i sve ono što nama ženskama razgaljuje srce i dušu.
Vi žene, ma i vi muškarci, učlanite se u neku od kozmetičkih kuća direktne prodaje, gdje kao član imate 20 % i više popusta na cijene u startu, uštediti ćete dosta, pogotovo na akcijama, možete kupiti razne poklone za razne prigode po puno manjoj cijeni.
Sama sam učlanjena u jednu takvu kuću, frendica na faxu trebala nekog za mrežu i prijelaz praga pa sam joj odlučila pomoći, do dan danas uzimam tamo kad mi neš zatreba, neki put nekom nešto i prodam, pa si praktički besplatno uzmem proizvode za sebe.
Mislim živim u Zagrebu pa meni to nije toliki problem, tako da se ne mogu osvrnuti na troškove poštarine jer to ne koristim, no ipak mislim da se i u tom segmentu može uštedjeti.
Naravno, ko ne bi volio Šanel i Dior ruževe, ma prva ja bih ih nakupovala, al 236 kn za jedan ruž ma puno je to ruku na srce, iako ja uvijek kažem, nitko od nas ne živi neki san život, ako možete priuštite si ako niš jednom na godinu nešto što si želite.
Evo kad je "bivši" bio zločest za kaznu mi je morao kupiti D&G gel za tuširanje koji rajski miriši, al kojem je i kutija našpricana sa parfemom pa me na kraju od te paking kutije glava zaboljela.
Naravoučenije - od jeftinijeg proizvoda bi me manje glava boljela.
3. kozmetika 2. dio - naravno, ima stvari koje kupujem i drugdje.
Uzmite kartice drogerija, skupljajte bodove i koristite ih za i do 50 % popusta na odabrane proizvode.
A) KOZMO - pratite njihovu Kozmo srijedu kad su vam određeni proizvodi jeftiniji, prijavite se na moj kućni i trendy bonus i tamo vidite svaki mjesec dal ima čega za vas, dobijete na mejl kupone i birate, ja ih dobijem i doma poštom.
Al reagirajte brzo jer sve više kokoši je to skužilo pa vam se ti proizvodi odmah razgrabe prvi dan.
Idealno je u 8 ujutro odmah kročiti u dućan i grabit, al tko si to može priuštit.
B) DM - isto imajte karticu i cvikajte ju svaki put na blagajni, sa bodovima na knjižici možete si kupiti nešto i sa 50 % popusta.
Inače nisam fan DM - a toliko jer su lopine u smislu daju ti letak u kaslić da je pasta za očnjake jeftinija ja odem u dva, tri DM, a svugdje kažu da tu pastu nemaju u ponudi, niti misle da će ju imati. NEPROFESIONALNA NAVLAKUŠA.
Imam od njih sad knjižicu 150 bodova i 70 % proizvoda iz knjižice nemaju na policama. Shame. Naplatit ću im cipelarinu i duševne boli zbog razočarenja u njihovu uslugu.
C) NIVEA - na njihovim stranicama objavljuju akcije za njihove proizvode, ja ih dobivam i na mejl.
4. supermarketi.info
Pratite tamo akcije za živežne namirnice po dućanima, isto se može uštedjeti.
5. Multipluscard - imam ju, dobila sam već neke popuste, ak meni neš ne treba kupujem za moje.
6. TELEFONI! - zaboravih, silne godine su tu
Ak imate T-com pogledajte si dole stanje bodova, ono što namjerno ispod napišu sa naaaajsitnijim brojkama, ak ih imate čini mise prek 3000 možete ostvariti popuste na razgovore, internet il dobit neku loptu, kišobran, što li već.
Ak imate 3 telefonske linije u obitelji, možete ostvariti popust na druge dvije linije i do 20 kn čini mi se manja pretplata za dodatne linije.
7. KONZUM ima sada agresivnu kampanju i ima dosta stvari na sniženju, nije da ga propagiram, al opet sistem dođi u 7 sati ujutro i grabi dok ostali ne navale.
8. KNJIGE - u ZG se učlaniš u Zagrebačke knjižnice i onda prek kompa gledaš u kojoj knjižnici u gradu ti je dostupna knjiga koju tražiš.
9. Ak ste korisnici kreditnih kartica gledajte stanje bodova i maznite im kakav ručnik il kišobran, ja sam zadnje bodove upucala na magazin koji ne čitam, al ga moja sestra čita pa ga sad ima 3 mjeseca free, ak ne meni mojima ušteda. Ak se pogram nagrađivanja plaća odustanite, šta bi ste trebali napraviti prometa po kartici 150.000,00 kn da bi vam poklonili ručnik koji vrijedi 150 kn, ma hajte vi.
10. Kod kreditnih kartica sam skužila isto foru beskamatno i bez naknada, a onda na mjesečnom računu neke naknade, 3,4 kn hm?
Uzela sam si neki paket prek Maestra i skužila da tamo mogu isto na rate al bez tih nekih "naknada".
Joj joj joj koliko "laži". Al nismo svi ovce. Oš u Nadzorni odbor?
11. Neprovjereno 1 - ove akcije na kupime, grupnjak i to, čini se ok, al još nisam probala, nemam vremena jednostavno, ak netko ima iskustva nek slobodno podijeli.
12. Neprovjereno 2 - skužila sam da kod određenih osiguravatelja možeš uzeti policu stomatoloških usluga i da ti se poslije refundira dio troškova tvojeg privatnog zubara. Nisam probala, al probat ću. Cijena mjesečne premije nije uopće visoka.
13. Šta ću vam dalje reći, reciklirajte boce, da, nije to ništa sramno, neki put ih poklonite siromašnom, neki put sebi uzmete par kuna, vremena su takva, nismo cicije kao što kažem, al sve nas sve više košta.
14. Šta ću vam opet dalje reći, standard, štedne žarulje, iako bioenergetičari kažu da one zrače, folije iza radijatora da više topline ide u prostorije, deke ispod prozora i vrata da se manje topline gubi, umjesto da kupujete vreće za smeće koristite vrećice iz dućana, opet najidealnije je da imate platnenu vrećicu u torbi jer time štitite okoliš od plastike, isključite sve aparate iz stand by opcije, peglajte i perite poslije 9 navečer, il prije 7 ujutro (moš mislit da ću se tad budit).
15. Raspitajte se gdje možete režije plaćati bez provizije, koristeći internet bankarstvo možete dosta uštedjeti, ak nemate vremena za mjesečni obilazak elektre, plinare, vodovoda, gradskog stambenog, pošte i gledanje drugih faca s placa tamo.
16. Odjeću nisam spominjala jer nisam fan mode, naravno da se kupuje na sniženjima, al nekako s godinama sam shvatila da mi je bolje štedjeti, odnosno ne trošiti, pa kad si nađem nešto skupo, a dirne me u srce onda si radije to kupim i otplaćujem na rate, jer je kvalitetno i trajati će dugo, umjesto da imam 7 pari cipela od 200 - 300 kn koje na kraju nikad ne obučem, a pustim ih kakvom siromahu kod kontejnera lijepo spakirane.
Knjiga koju bih vam za sad preporučila, mislim da sam već jednom bila nešto napisala o njoj, je Ljubav nije dovoljna od Somerste Webb. Otprilike koliko se sjećam tema je okrenuti svoje osobne financije na gotovinu jer kartice su trošenje budućih prihoda, a na cash se mogu ostvariti popusti.
Nije nikom od nas to lako, al malo po malo, korak po korak, nađemo si druge besplatne zanimacije da ne trošimo i možda uspijemo po malo štedjeti.
Možda si uzmem kakvog malog napuštenog mačka iz skloništa za životinje :)
Tko je vidio kupovat kućne ljubimce. I još jedan od dodatnih troškova.
Po meni.
A sad idem dalje lobirat da nam Mišo dospije do Talina!
Sanjala sam jako zgodnog glumca.
Zainteresirao se za mene, sviđala sam mu se, zaljubio se u mene.
Kad mu se pružila prilika želio me poljubiti.
Bila sam presretna.
Tren prije nego što će me poljubiti ugledao je malo dalje dilera kojeg zna iz viđenja.
Doviknuo mu je pozdrav i par riječi.
Odmah potom sam mu dala nogu jer mu je diler bio važniji od mene.
Ni u snovima više nema one sreće koje je nekad bilo.
Razmišljala sam.
Razmišljanje - ono što čovjek ne smije raditi.
Tisuću dobrih djela.
Tisuću dobrih djela je možda dio rješenja.
Tisuću dobrih djela mora napraviti svaki onaj hrvatski čovjek koji se ogriješio o poštene hrvatske čovjeke.
Ustanovila bih Sud Tisuću dobrih djela.
Pred njega bi morao stupiti svaki hrvatski čovjek na koga je pala i najmanja sumnja da se ogriješio prema drugim poštenim ljudima ove države.
Nema veze koliko je novaca pokrao, nema veze koga je dovukao i gdje.
Tisuću dobrih djela taj čovjek bi trebao odraditi da se barem malo iskupi.
Sud Tisuću dobrih djela ima bi svoje komisije od najobičnijih marginalnih ljudi ove države.
Svako od tisuću dobrih djela bilo bi sagledano od početka do kraja, sa svim instancama i koracima koji bi trebali biti takvi da svaki ne ometa mir i život drugog čovjeka i ne prisvaja nešto što pripada nekom drugom.
Svaki suđenik morao bi naći sam prvo od tisuću dobrih djela, a u nedostatku slijedećih dobrih djela komisija bi mu dodjeljivala slijedeće iz skupa djela kojima će se pomagati ljudima.
Svaki suđenik svaki mjesec trebao bi razgovarati sa jednim čovjekom koji umire, o njegovom životu, mislima, željama, svemu.
Svaki suđenik bi svako od svojeg odrađenog tisućitog dobrog djela morao nacrtati i predati komisiji.
Svaki suđenik bi za svako svoje dobro djelo morao zasaditi jednu biljku koju bi nazvao po svojem odrađenom dobrom djelu.
Tisuću dobrih djela bi pomoglo.
Možda jako zgodni glumac onda više ne bi gledao svog dilera nego mene.
Imam osjećaj da bi ponekad i samo jedno dobro djelo bilo dovoljno:) Hoću reć - bolje i jedno dobro djelo, nego samo jedno loše... ali hajd'mo ne komplicirati:)
ps. mislila sam da samo ja imam čudne snove...
Šteta što blagdani tako brzo prođu, jedino doba godine kad se osjeti malo čarolije.
Prebrzo mi je sve to prošlo, a tomu je doprinijelo što sam i cijelo vrijeme bila na putu većinom zbog posla pa sam doslovce trčala od jedne do druge stvari u međuvremenu ispijajući brojne kave kako bih se održala budnom pored silnog godišnjeg umora.
Vrativši se u Hrvatsku i na staru godinu sam morala odjuriti u daleke zaleđene ruralnije krajeve kako bih predala neke papire nekim ljudim kojima će to zasigurno pomoći.
Pejzaži su bili bijeli, zaleđeni kao iz filma, samo sam još očekivala gdje će pored mene projuriti Dr Živago sa svojom Tonjom ili onom drugom Larom kak se već zove, a meni je jedina želja bila da si nafrljim na glavu kakvu petkilometarsku šubaru kako ne bih osjećala - 500 stupnjeva hladnoću oko mene.
Uspjela sam se dovesti na odredište, malo selo zaleđeno puno ruševina od rata u kojem se još uvijek osjeća dah smrti.
Ali nije smrt ono što me plaši već iskonsko zlo u ljudima koji su učinili da tama vlada.
U mjestu nigdje nikog, mjesto ima svega 3 ulice i orijentacija mi je inače talent, ali uspjela sam se izgubiti u te 3 slavne ulice i neuspješno tražiti ciljanu kuću.
U mjestu nigdje nikog, ali u jednoj od ulica na sredini ceste naiđem na omanjeg crnog čupavog pasića strašno simpatičnog koji se kao pravi seoski starješina šetao nasred ceste i kontrolirao kuće oko ceste. Kad me čuo iza sebe ne bi se gospodin maknuo već se teatralno okrene i veselo sa zanimanjem me pogleda iza volana, a vidiš kak mu iz očiju viče: "A tko si ti? A od kud si ti došla?" Ni moje blinkanje svjetlima ga nije dalo smesti, dok nije s druge strane ceste vidio svog frenda iza ograde, velikog smeđeg psa pa je odmah kod njega pojurio na čašicu razgovora.
Nađoh kuću, ljudi me dočekali kao kralja, trošna kuća obnovljena nakon rata, djeca skromna dobra siromašno obučena, da sam znala bila bih natrpala auto sa brdo čokolade i igrački. Teško ti dođe povjerovati da ljudi danas u jednoj Hrvatskoj u 21. stoljeću tako žive. I najrađe bih bila ostala s njima za staru godinu, ali morala sam natrag. Dok sam se pozdravljala s ljudima, na ogradi od njihovog susjeda eto seoskog starješine pasića kako mi veselo maše. I kažem ja kak je to znači pasić od njihovih susjeda, a ljudi odgovore kako taj pasić živi u jednoj drugoj kući na kraju sela, al mu se ova strašno dopada pa tu stalno visi.
Natrag sam se jedva dovezla od silnog leda i magle skoro zaspavši za volanom.
Frend me bio pozvao na proslavu Nove, a meni se prvi put nije dalo nigdje ići, no čim sam došla doma počela sam se igrati Bosanaca i kuhati silne kahve kako bih uspjela ostati budna do daske.
Mojem oduševljenju nije bilo kraja kad sam upalila državnu nam televiziju, a tamo Džon Vejn i El dorado sniman negdje oko 1101. godine.
Točno pred godinu dana bila sam si kupila jednu opravicu u stilu 50 - ih, ali nikako da nađem priliku da ju obučem jer zazirem od bilo kakvog "mondenog" događanja. I tako se ja sredim, i da ću obući kakav kaputić ili eko bundicu, a kad tamo pogled mi padne na nešto što mi izazove vragolasti osmijeh na licu.
Moja jakna skafander stara preko 10 godina koju sam onomad skupo platila, ali što se isplatilo jer imam najtopliju jaknu ikad koja dobro izgleda i nakon više od 10 godina pranja u veš mašini.
Vragolasti osmijeh je bio zato jer tu jaknu vječito skrivečki ko drogu švercam zbog mame i tete koje mi ne dozvoljavaju da ju ikad nosim jer kažu da u njoj kad ju obučem izgledam kao onaj bijeli lutak sa Pirelijevog ili Mišelinovog kamiona.
I kažem si ne bih bila ja da na super opravu ne nakinđurim nešto totalno nesmiljeno, pa si obučem ja fino taj moj divni topli skafander i još si na glavu nafrljim moju New York kapu kao neki reper i izađem tako iz stana svjesna činjenice da sam kandidat pri vrhu za najlošije obučenu ženu Grada Zagreba.
Ali to ne bi bilo to ako ja ne bih na super odjeću imala super različiti skafander i kapu.
Na staru godinu ulice grada bile su divno puste. Nafrljila sam radio i slušala neki rep na nekoj gradskoj stanici izigravajući pri tom da sam neki dj pa malo grebem po pločama veseleći se pri tom frendovom kauču u stanu na koji ću zasjest i neću se dizati do druge godine.
Na semaforu do mene stanu se tri ženske u autu. Dvije ispred, jedna iza.
Napirlitane sređene ko da idu na prijem kod Donalda Trumpa, punđe, šiškice poredane natapirane (nije li to malo retro), na prstima ogromni prsteni, nokti filigranski izrađeni, mrkih pogleda, one su šminka, netko i nešto.
Ja malo repam bez repe i gledam moje izrađene nokte koji su postali total kockasti kad sam u zaleđenom selu ulovila kvaku od auta pa su svi popucali od preniske temperature, a nisam jednostavno imala vremena srediti ih.
I mislim se koji izrazi lica koji jad, idu negdje na neki tulum tak ukočene gdje će nešto glumatati da bi našle nekog tipa koji će ih ostaviti ako se udebljaju samo 500 gr.
Dođoh konačno kod frenda gdje me odmah na ulazu dočeka njegov veliki pas koji odmah sav sretan zagrli i mene i moj skafander. Odmah se našlo kandidata da mi skuhaju i još jednu kavu. Jedino što me tu noć živciralo su silne rakete koje su letile oko mene, a koje su odjekivalo kao detonacije. Ne znam kak su odjednom dozvoljene takve rakete, toga koliko se sjećam prije nije toliko bilo.
Večer je dobro prošla, uz silnu zabavu na kraju smo cijelu noć svi marširali po njegovom stanu i pokušali glumiti pozdrav Titu na smotri. Teško je ujednačiti korak, okrenuti glavu i smrtno ozbiljan salutirati, toliko teško da umreš od smijeha.
To samo mi možemo, drugi plešu i pjevaju, a mi pišamo od smijeha na salutiranje.
Frend se inače kao pravi domaćin pobrinuo da svega ima pa je tako odojak pekao od 18 h popodne, no grijači u štednjaku mu nisu dobro radili pa smo taj odojak vječno čekali obavijeni odojkovom maglom koja se pušila iz spornog štednjaka. Čak je i pas jedno vrijeme dežurao gledavši netremice u rol da odojak slučajno ne pougljeni.
Tako da mi je opravica odisala odojkom, a to sam tek skužila kad sam se doma vratila i zaspala i prvu noć nove godine sanjala neke postotke koji su imali miris odojka, dok nisam skužila da to moja opravica vonja i da ju moram luftat kao kakav pršut na balkonu.
Drugi dan po maminoj depeši nakon bečkog koncerta morala sam teti na ručak. Znala sam da je skafander zabranjeno područje, no svi kažu da tko ne riskira ne profitira.
Obukla sam moj divni skafander i hrabro se pojavila pred tetom na ručku.
Teta je dobila fraz, isti čas je nazvala moju mamu i sad sam u kazni.
A imam 100 godina :/
evo jučer sam napokon otišla na svoj mail i obrisala mali milijun nepotrebnih, starih mailova, pa ti se javim kad opet otvorim tu zaboravljenu stranicu:)) i svaka čast za skafander, to dokazuje da imaš smisla za humor i da znaš tko si i što si:) do pisanja!
Jednostavno jednostavna :)
idem, skrenem, pa se vraćam,
opet skrenem, skrećem,
skrećem, pa se opet vraćam, pa idem idem, pa opet skrenem,
i onda se vratim :)
